Možda je suvremeni »istančani individualizam, individualizam koji ide od Petrarke i renesanse sve do Hayeka i Rawlsa, bijeg od svijeta i društva samom sebi, vlastitoj duši, u liriku, poeziju, glazbu, u profesionalnu realizaciju u narcizam kao krivi put do spoznaje osobnosti i put k robovanju.

Molim nekog da mi u kratko objasni osnove političkog liberalizma kod Rawlsa.

Da li je to ono naše unutarnje stanje (ne) sigurnosti života ili sloboda političke zajednice koju su ljudi društvenim ugovorom Thomasa Hobbsa, Johna Locka, Jean-Jacquesa Rousseaua ili Johna Rawlsa, jednostavno nazvali državom?

Kod Rawlsa se egzemplarno pokazuje kako kod svih razmišljanja o pravednosti treba težiti za ravnotežom između interesa pojedinca i interesa zajednice.

Poznaje li Zildžić Nenada Filipovića, koji tumači Sidranovo pjesništvo i Pamukovu prozu, analizira Heideggerove filozofske spise i teoriju pravde Johna Rawlsa, ocjenjuje kvalitet operskih izvedaba i prevoda iz latinskog, piše o vampirima, baklavama i šerijatskom pravu, kad ne piše o manihejstvu, Bushevoj administraciji i Tomi Akvinskom?

Formalizacija je potpuna u načelima pravednosti o kojima smo govorili povodom Johna Rawlsa.

Inače ne volim učiti iz samo jednog izvora i internet je stvarno sjajna stvar, poput foruma recimo, samo što mi se čini da je problem kod Rawlsa taj da podrazumjeva malo dublje poznavanje filozofije i filozofskih pojmova.

Na drugom kraju povijesti problema kod Johna Rawlsa opetovano nalazimo isti pokušaj spašavanja jednadžbe pravde i jednakosti u nejednakim raspodjelama, u zahtjevu da uvećanje koristi najpovlaštenijeg bude nadoknađeno smanjenjem gubitka najugroženijeg.

To počinje s Aristotelovom Nikomahovom etikom i traje sve do Teorije pravde Johna Rawlsa.

Socijalnofilozofski paradigmatična je i dalje kontroverza sedamdesetih godina iz SAD kao teorija pravde Johna Rawlsa kojoj su se vehementno suprotstavili Robert Nozick i James M.

MIKULIĆ: U svojoj Etici iz 2004. posvetili ste posebno poglavlje kritici o novim prilozima etičkoj teoriji, autorima koji su i kod nas zastupljeni preko prijevoda, poput liberalnog kantovca Rawlsa, analitičkog etičara Ernsta Tugendhata ili integrativnog etičara Hansa Krämera, inače svjetski poznatog historijskog hermeneutičara u području platoničkih studija i novoplatonizma; on je u etici posve daleko od platonizma, gdje pokušava rehabilitirati tzv. individualnu etiku po modelu helenističke stoe.

Snaga te predodžbe zavisti može također biti prosuđena iz krize u kojoj stavlja samo konsenzualne i liberalne ideale poput onih Rawlsa ili Habermasa koji kao da ne uključuju nimalo negativnosti što je doživljavamo u svakodnevnom životu i politici.

To se, u standardnom djelu sjevernoameričkog filozofa Johna Rawlsa Teorija pravednosti ", događa na sljedeći način: Rawls polazi od slobode i jednakosti svih ljudi, jer to je pravedno (= individualna utemeljenost).

Pesimist će dodati da je poredak objavljivanja Rawlsa kod nas pomalo nesretan: njegovo glavno djelo još čeka nakon dugih beogradsko-zagrebačkih zavrzlama (napominjem da postoji srpski prijevod Teorije pravednosti, tamo su bili nešto praktičniji od nas.).

Domaćem čitatelju koji je ozbiljno zainteresiran za Rawlsa preporučio bih da nabavi i paralelno čita barem O liberalizmu i pravednosti gdje Rawls svoja temeljna učenja izlaže nešto opširinje i stoga razumljivije negoli u Političkom liberalizmu.

Da i solidarnost je sasvim normalna stvar u SOCIJALNOM LIBERALIZMU (čitaj Rawlsa, ignorantu).

Početkom osamdesetih godina razni komunitaristički filozofi polazeći od političke teorije Johna Rawlsa zagovaraju ponovno povratak komunitarističkom idealu u kojem pojedinac ne postoji neovisno o zajednici i svojim kulturnim pripadnostima (etnički, vjerski i društveni identitet).

Za širenje vidika preko klasika Habermasa i Rawlsa (koje se u relevantnim diskusijama o praksi deliberativne demokracije spominje samo usput kao obavezne reference, ali ne puno više od toga), zainteresiranima preporučam http://www.deliberative-democracy.net/

Sama knjiga je nastala kao svojevrstan odgovor na iznimno utjecajnu knjigu Johna Rawlsa Teorija pravednosti, objavljenu tri godine ranije.

Za razliku od Rawlsa koji u svojoj knjizi nudi opravdanje egalitarnog društvenog uređenja koje daje znatne ovlasti državi u pogledu raspodjele bogatstva (tzv. " država blagostanja "), Nozick se zalaže za tzv. " minimalnu državu " pri čemu je uloga države ograničena prije svega na pružanje zaštite i sigurnosti pojedincima koji žive u njenim granicama.

Ipak, prije rasprave između Rawlsa koji za konzultativna hijerarhijska uređenja koja poštuju samo minimalan sustav ljudskih prava predlaže ravnopravno članstvo u međunarodnoj udruzi i nekih autora (poput Thomasa Christiana, pa i političara Johna McCaina), koji imaju ponajprije u vidu liberalne demokracije, valja vidjeti ima li smisla udruženje koje je isključivije od Ujedinjenih naroda (Ujedinjeni su narodi u toj problematici u čudnoj situaciji, s obzirom na to da s jedne strane postavljaju visoke standarde ljudskih prava u Univerzalnoj deklaraciji, dok s druge strane prihvaćaju u ravnopravno članstvo i države koje su uvelike represivne, sigurno represivnije od hijerarhiziranih naroda koje Rawls definira pristojnima.) Slažem se s onim autorima koji smatraju da takvo udruženje ima smisla.

Što se tiče Rawlsa, mislim da je bolji suparnički prijedlog, odnosno, onaj prijedlog koji je isključiviji u odnosu prema narodima koji ne poštuju u potpunosti standarde ravnopravnosti i temeljnih sloboda.

Hrvatsko izdanje knjige sastavljene od monografije Pravo naroda i ogleda Preispitivanje ideje javnog uma uglednog američkog političkog filozofa Johna Rawlsa predstavljeno je danas u zagrebačkoj knjižari Profil Megastor.

Od mnogobrojnih pokušaja usavršavanja Rawlsove teorije (uključujući Rawlsa samog) treba spomenuti teoriju Ronalda Dworkina.

Eno van Johna Rawlsa pa zaorite tehnički to minsko polje bez početka i bez kraja

U svojim predavanjima na ljetnoj školi Temelji liberalne demokracije ponajviše je govorio o liberalizmu gdje se najvećim dijelom pozivao na kolegu Johna Rawlsa

Govoreći o suvremenom kontekstu, o konceptu građanskog neposluha, razvilo se više teorija, a svakako među najznačajnijima su razmišljanja američkog sociologa Johna Rawlsa (1921. 2002.)

Za libertarijance poput Roberta Nozicka (Anarchy, State, and Utopia, 1974.) pravednost raspodjele zajamčena je samim pravednim akcijama pojedinačnih subjekata i ne zahtjeva nikakvo zasebno načelo ili model distribucije (čija se pravednost, kao kod Rawlsa ili Dworkina, onda naknadno procjenjuje prema konačnom stanju koje nastaje kao proizvod modela).

Postoji shvaćanje, koje zastupa posebno Rawls, da se ono moralno (ili specijalno ono pravedno) može razumjeti kao ono što slijedi iz nekog idealnog ugovora u koji bi ulazili svi sa svima kada bi se nalazili u idealnoj situaciji jednakosti i neznanja: kod Rawlsa se zato posve svjesno pretpostavlja jedna presudna moralna premisa, i Rawls ni ne pretendira na to da utemelji moral.