Počinje mi biti sve tužnije, ali na kraju se više razbjesnim nego prvi put.

Ne razbjesnim se ako me netko kritizira. 1 2 3 4

A što bih ja @lorena trebao činiti da istinom nekoga ne razbjesnim?

Ih, šta smo znali tuć po rumu nas dva jooooj da ti ne pričam ho-ho-ho.. ali to sam ti htio reći - nisam ti ja od oružja, iako se Oni koriste niskim udarcima majku im pokvarenu globalizacijsku, pa se tako razbjesnim jooooj šta se razbjesnim moj Tenerife, gospođa Mraz veli da sam tada kao napaljeni medvjed pa mi kuha rum-punč za smirenje jooooj da ti ne pričam ho-ho-ho

Još se razbjesnim kad se toga sjetim. ono, kad nije mogla ništa promijeniti, barem će mi zagorčati time sve što može.

Razbjesnim se, skočim, bacim je na krevet, i davio sam je tako dugo dok nije sva pocrnjela.

Doduše vjerojatno je za to bio zaslužan i strah da ne razbjesnim beštiju, pa se sruči prema nama.

Mislim, stvar je otpočetka bila jasna: tko je želio, još je onda, u svibnju 2009. mogao lijepo vidjeti sve komadiće slagalice, i ne mogu da se ne razbjesnim kad u razgovoru s pokretačicom internetske peticije nađem da su očekivanja građana Splita bila da će njihov gradonačelnik, kao poslovni čovjek, koji je već stekao imetak, sada raditi u interesu grada.

Bilo bi ih i više, ali kad me nešto iživcira ili naljuti razbjesnim se brzo, ali me to brzo i prođe, tako da ne stignem ni napisati post - osim toga, obično i kad pokušam nešto natipkati u tom stanju to ispadnu potpune nebuloze, pa vas odlučim poštedjeti čitanja takvih besmislica (nema na čemu):) S druge strane, ima masa stvari koja me inspirira, koja me oduševi, masa mjesta gdje odem i vidim nešto zanimljivo, no to pak ne objavim jer nemam vremena uređivati post, slikati, prebacivati slike s fotića, uploadati ih itd. itd. - - - pa znate već kako to ide

Neki krenu citati, pa brzo pobjegnu, neke razbjesnim, a neki se cak i sloze s ovim sto pisem.

Je li to normalna reakcija, pojava da se ja sva razbjesnim kad on dodje doma i pretvorim se u i??????

Ne usudim ti se ove stvari izgovorit na glas Ne usudim se više razmišljati o tome... jer što više o tome razmišljam znam da se kraj bliži Kraj koji ne želim Kraj poslije kojeg mora doći novi početak koji ne želim Ne zato što se bojim tog početka, već zato što sam se nekako udobno smjestila u fotelju i zamislila budučnost punu šale, ljubavi, sexa i lijepih riječi... s tobom... Joj, kad razmišljam o tebi imam smješak na licu i grčeve u trbuhu Ali taj grč nije pozitivan.. on je posljedica straha i nedostatka sigurnosti s tobom U zadnje vrijeme ga osječam sve više... i mrzim ga I mrzim to što znam da osječaš da nešto nije u redu Nema povjerenja s moje strane.. Da, ja sam još jedna u nizu koja je naišla na ispisane poruke drugoj ženi... i to je bilo na početku naše veze, poruke na koje sam naišla sasvim slučajno, kada sam bila u stanju totalne zaljubljenosti s pozitivnim grčem u želucu Kakav odvratan klišej, kako nešto uobičajeno Fuj I suočila sam se s tobom, više puta... kakav mučan razgovor.Tvoj jednostavni odgovor " ako nemaš povjerenja, nema smisla "... odgovor koji me smrznuo za bilo koji drugi argument, odgovor koji mi nije omogučavao bilo kakvu daljnu raspravu Ali nešto zaista neobično se uvijek provlačilo kroz te rasprave... nešto na tvome lice.. ili bolje rečeno nešto čega niti na trenutak nije bilo.. ljutnje Kako je to moguče? Sjedim preko puta tebe i gledam te Imaš nemirno miran izraz lica koji me pokušava uvjeriti u tvoju vjernost I onda ja... joj kako se mrzim... počnem plakat Da, suze mi teku niz lice... ne toliko zbog tuge, nego zbog svoje nemoći da te opsujem i pošaljem k vragu Slaba sam.. i mrzim što si to od mene napravio... ljubiš me, skidaš me polako i ja se ne mogu oduprijet.. držiš me u svojim rukama, a u mojoj glavi trenutno nema ljepšeg mjesta Gledaš me, smijemo se zajedno i u tim trenucima smo najjači Tako si dobar prema meni, svi mi odvratno zavide Kažeš mi da nas zamišljaš u naša četiri zida kako u kasno nedjeljno poslijepodne ležimo ispod deke, mazimo se i onako, iritantno kako svima ide na živce, tepamo I znam da me voliš... to je ono nešto što mi odzvanja u glavu u trenucima kad se svega sjetim Ali strah me toga što si vjerojatno napravio kad me nisi još toliko zavolio I koliko god se ja trudila, to je između nas Znam da znaš da nisam zaboravila i znam koliko bi htio da zaboravim, ali ja sam poput bjesnog psa koji drži svoju kost i ne pušta I čekam taj trenutak da se razbjesnim, da počnem onako seljački razbijat čaše i vikat da me svi čuju Možda bi mi onda bilo lakše... ha.. možda Zamrzila sam se u trenutku kad sam osjetila tvoje ubrzano lupanje srca na mom.. u trenutku kad si pomislio da će iz mojih ustiju izaći riječi koje bi značile kraj... znam da te kažnjavam svojom tišinom i svojim tako lažno nezainteresiranim ponašanjem U sebi se smijem, znaj to... ali si ne dopuštam da to vidiš Ne dopuštam više da vidiš koliko te volim Nije li to tužno

Taj drugi Filip ima malo manje uplifting priču, očito preozbiljnu za jutarnje sate, no kad gledam HTV i sjetim se da od moje love žive, razbjesnim se na sladunjave dobim-proljev-u-tri-sekunde priče, jer mi tako očito šire " sve je super " (u državi Danskoj, dodaje tamna polovica moga uma) propagandu.

Jer kažu da što te ne ubije to te ojača a mene je već toliko toga zamalo ubilo da bi trebao već biti poput Hulka (a nisam - osim kad se razbjesnim)

Zapravo se trudim ne razmisljati o ovoj tematici dok me ne razbjesne ovakve tuke, pa se sjetim primjera iz svog zivota i koliko sam suza proplakala zbog situacija s takvima, pa se razbjesnim jos vise

Kod mene djeluje tako da se razbjesnim samo na sebe.

Uglavnom se tada razbjesnim i ocito da sva moja govorancija koja mi dozvizdi po cile dane, ne pali, tada ih kaznjavam..

Ne mogu zamisliti da se razbjesnim toliko da nekog idem udariti