Da li je Hrvatska zaista banana država (kako se često znamo ogorčeno šaliti), ili pak neka operetna zemlja zaostala iz nekih drugih već zaboravljenih vremena, država proizvoljne demokracije u kojoj sudac Vrhovnog suda optužuje narod, da je sam sebi kriv što sudovi ne rade svoj posao na vrijeme i kako treba, jer se previše sudi - i još se k tome ljuti; u kojoj s dugogodišnji potpredsjednik sabora (Arlović - najveći stručnjak za ustavno pravo) tumači da unatoč činjenici da je nešto nezakonito sve je zakonito ako se nije nitko žalio; u kojoj Predsjednik države (Mesić) izvodi viceve kad čuje da se opet i ponovno po tko zna koji put događaju zloupotrebe s izbornim zakonima, izbornim popisima i procedurama koji su temelji demokratskog i ustavnog poretka svake zemlje; u kojoj sin razmetni časnog oca (Pankretić), i cijela mu ekipa pregovaraju s izbornim pobjednicima, i pritom se rugaju s izbornim gubitnicima, mada baš oni vrlo dobro znaju koliko je cijela stvar neregularna i nezakonita; u kojoj Ustavni sud, kao zadnji čuvar Ustavnog poretka, radi raznih razloga je nepotpun, kojeg je upravo napustio čovjek (Vukojević) koji ga je osam godina koristio kao azil od kaznenog progona, u kojem se za Predsjednika suda natječe osoba iz Upravnog suda (Omejac), dakle institucije koja jedina i dalje gomila neriješene spise a koju je Sud za ljudska prava u Strassbourgu označio svojim preporukama hrvatskim građanima da se mogu obraćati direktno (preskakati kompletiranje hrvatskih sudskih procedura) radi jalovosti njihovog rada.