Takvo brljanje smrdljivaca po krevetima u kojima će uskoro, već u sljedećem kadru, usnuti posve ili napola razodjeveni, ima za cilj potaknuti dvoje: ili je lik toliko cool, američki nonšalantan, nedostižan u svojoj postindustrijskoj fućka-mi-se-za-cijeli-je.... - svijet pozi da je upravo stvar divne opuštenosti potegnuti na krevet u oguljenim martensicama, ili je lik pak toliko opterećen životnim problemima koji su ga snašli da nema vremena misliti na kojekakvu glupu posteljinu jer su mu teška psihička/intelektualna/ljubavna stanja toliko komplicirana i neobjašnjiva da pseći drek s njegovih kožnih talijanskih cipelica na satenskom šliferu upravo egzistencijalno ocrtava sav individualni nemir i nemar spram tričavih efemernosti kakve posteljine zapravo i jesu.