Ona prikazuje« u pravom smislu riječi leš čovjeka koji je pretrpio nevjerojatne muke još prije nego što je bio raspet, tu su rane, tragovi mučenja, udaraca što su mu ih zadali stražari i rulja dok je nosio na sebi križ i pao pod njim, i napokon tragovi muka što ih je podnio na križu... lice strahovito izubijano, podbuhlo, posuto strašnim, otečenim i krvavim masnicama, oči su mu otvorene, zjenice razroke, krupne; otvorene bjeloočnice sjaje se od nekakva mrtvog, staklenastog odbljeska ». [ 2 ] Ne samo da na toj slici nema nikakvih znakova njegova božanskoga veličanstva, nego je štoviše Isus ondje uronjen u duboku samoću, stisnut u grob tako snažno da njegov gornji dio pritišće prema dolje njegovo mrtvo tijelo tako snažno da se čini kako je ostao bez ikakva odnosa prema nebesima. [ 3 ] To je tim tragičnije kad se znade da je to biće veliko i dragocjeno,« biće koje samo za se vrijedi koliko i svekolika Zemlja, koja je možda jedino zbog toga i stvorena da bi se to biće moglo pojaviti »[ 4 ] Upravo je tako svoj doživljaj pred tom slikom, toga sivog jutra, tako udomaćenoga u svojim djelima, Dostojevski opisao u Idiotu.