Ne znam kak da dam naslov, pa evo današnji datum.Baš je neki ofucani dan, sivi da ne može biti siviji.Navinula sam si alarm na 7 ujutro da pošaljem poruku ohrabrenja svom slatkiću koji je danas rano ujutro išao u drugi grad u bolnicu radi operacije očiju.Pa kad sam to poslala još sam otišla odštrumfati sat i pol i onda se bacit na učenje.Sad sam već totalno počinjem biti luda, moram se držit plana inače počinjem dramatizirati hehe.I negdje iza podne stiže porukica od mog slatkića i kaže da nije baš kvalificiran za tu operaciju.Oni bi mu rađe uvalili leće, što je po meni i dalje bolja opcija od operacije.Ali on se jadničak grozi tih leća jer ih je i prije imao pa odustao jer ih nije nikako mogao staviti.Ima neku reakciju na njih, pa mislim da ga je ova vijest malo zbedirala, pa se pita kako će ih pobugu staviti kad mu je to jedina opcija.Mora ih imati da može nastaviti dalje sa vozačkim, a naočale ne pomažu dosta kod vožnje.Pokušala sam ga malo razvedrit da ne gleda sve crno.Trebat će se prisilit da ih stavi.Ja bih ga najrađe zaključala u kupaonu i ne pustila van dok ih ne stavi hehe.Pa možda bi to baš pomoglo hehe.Sad u ovom trenu putuje da se nađe sa frendovima.Oni svi naime žive svako u drugom gradu ko za inat pa se rijetko svi zajedno vide.Danas idu na neki event, pa mi neće biti slatkića doma negdje 2 - 3 dana: (Al glavno da se on zabavi.Stalno radi i nema baš puno slobodnog vremena tak da mi drago kaj se ide zabavljat i odmorit, zaslužio je.Ja ću iskoristiti to vrijeme da još više prionem uz knjigu.Idući tjedan su ispiti, al hvala bogu nisam živčana... još hehe.A moj slatkić neka uživa i sve mi ispriča kad se vrati