Komunističku Jugoslaviju, čije je demokratsko dovršenje Đinđić načinio ciljem i svrhom svog političkog angažmana, on je tada označio kao stanje koje leluja između istine i laži. [ 15 ] Pa ipak, njegov projekat dovršenja nije ugledao svetlost dana u istini jugoslovenske demokratije, već u laži srpskog nacionalizma, u sredstvima bez svrhe, u Srbiji bez Đinđića. [ 16 ] Najzad, i političko držanje Zapada u odnosu na dramu jugoslovenskog raspada umnogome je bilo određeno istom logikom dovršenja logikom postkomunističke tranzicije, odnosno predestiniranog razvojnog procesa na čijem kraju se nalazi logos liberalno-demokratskog kapitalizma zbog čega njen početak i pretpostavlja mitomaniju komunističkog totalitarizma, odnosno preddemokratskog nacionalizma.