U kontekstu cijeloga niza, u kojemu je značaj prikupljene građe kao jasnoga pokazatelja iznimno uspješnoga razvoja ideje ustavnosti vrlo pozitivno konotiran (danas se ustavi, s pravom ističe uvodničar Dippel, općenito shvaćaju kao condicio sine qua non legitimnoga političkoga poretka), zastupljenost hrvatske tematike važna je i kao prinos opovrgavanju u svijetu još uvijek prisutnoga shematskoga gledišta kako su na srednjoeuropska pa i šira zbivanja 1848 1849. Hrvati utjecali isključivo kao uvjereni dinastički reakcionari, boreći se dakle protiv austrijskoga i mađarskoga liberalnoga pokreta iz nekih konzervativnih ideoloških pobuda, a ne dobrim dijelom, ili čak pretežno zbog sasvim pragmatičkoga izbora saveznika u obrani prilično moderno shvaćene vlastite nacije (i skopčanih pravno-političkih načela) od susjednoga hegemona (u krajnjoj crti, podsjetiti je, unatoč neposrednom ishodu dotičnih gibanja, kao i njegovom trajno nadustavnom položaju, takva će pravno-politička načela poslije u određenoj mjeri uvažavati i sam Franjo Josip I, naravno uz povremena pritezanja ili popuštanja).