naime, danas sam imao neopisano zadovoljstvo da delimichno prozmem prichu o Mozesu (mojsiju nashem - (egipatski: dete) i po prvi put. ali i da zamislim bice koje bi imalo natprirodne sposobnosti a u vidu chulnog dozivljaja vida titravozelene aure isparenja otrova koje svakim danom unosimo u sebe, shto ljudi peruci se, recimo, samo prividno sa sebe otklanjaju. ali, chuj nekima je i to dovoljno. ne bih zeleo da ova nasha jednokratna prepiska postane suvishe imtimna; istovremeno nalazim to za " luckasto ", kako bi to rekle drazesno rekle tete sa televizije. (oprosticesh mi ovu malu sigresiju) mislim da sam, takodje, shvatio zashto (upravo, ne zashto vec sam uglavnom sprechen da pishem ili to radim sasvim nespretno - pishem vodeci pero kao bambi svoje glatka kopitima po ledu. u skladu sa time imam valjda i veliku tremu; na drugoj strani, uvideo sam da sam u, potpuno banalnom i svakodnevnom, umgangu sa svetom i u njemu vrlo vicakst - recitovao sam recimo: alle meine repliken, scheißen auf die weinachten, govorio stvari koje su sagovornike, na moje snebivanje, ponukale na duboke uvide - shto im se, rekao bih, im se retko deshava. kao shto vidiish, danas je pala dobra ispasha na beskrajnim livadama saznanja.