Sudeći po fotkama iz filma te nedavno lansiranom traileru riječ je o još jednoj raskošnoj i neponovljivoj redateljevoj mračnoj fantaziji

Naime, povezivanje sličnih likova srodnim lajtmotivima ili transformacijama jedne teme unutar stilski unificirana skladateljskog jezika nije omogućavao glazbene neobičnosti, koje bi bile sukladne redateljevoj sve većoj potrebi za istraživanjem (osim neobičnih uporaba glazbe, Kubrick je istraživao teme i motive kao što su pesimizam, groteska, slučajnost, neobično ljudsko ponašanje i smrt).

I možda je Kill Bill bio krcatiji filmofilmskim citatima i možda su Nemilosrdni gadovi bili revolucionarnije poglavlje u redateljevoj karijeri, ali Django svakako ne bi trebao razočarati Tarantinove ljubitelje.

No unatoč redateljevoj pomalo zaboravljenoj karijeri, producent i suscenarist Will Smith inzistirao je na tome da upravo Shyamalan režira njegovu viziju.

Duboko u šumi poigrava se hegelovsko-lakanovskim dijadnim odnosom između gospodara i roba, koji se potom preslikava na razmatranje psihologije spolova, naravno, u redateljevoj tipičnoj ambivalentoj maniri.

Nazočna je sklonost redatelja da protagoniste potakne na neku vrst igrokazne glume, izvedbe za kameru po redateljevoj narudžbi, ali s autentičnim tekstom, načinom govora i razmišljanjem, bez pompozne teatralnosti, tek s određenom ukočenošću koja je znak prirodne, barem nekoć postojeće, neugode čovjeka nenavikla na kameru.

Da bi se snimila studijska emisija, treba pravilno postaviti kamere, odabrati vrstu svjetla i imati po jednog snimatelja za svakom kamerom koji će pratiti emisiju i po redateljevoj odluci uključivati svoju kameru.

Kazališna predstava Fritzspiel velika je po dramskome tekstu koji je u ovome trenutku iznimno bitan za hrvatsko glumište, velika je i po glumačkim interpretacijama, po redateljevoj odluci da nakon (koliko?) godina prvi dade posao izvrsnim srbijanskim glumcima u hrvatskome kazalištu, a najveća je po apsolutnoj sposobnosti da nenasilno i nepretenciozno progovori o kazalištu samom, te da demistifikacijom kazališnoga čina pokaže pravu snagu čarolije igre.

Još temeljitije ljubav uništava Ofeliju koja u ovoj predstavi umjesto uobičajene epizode postaje bitna protagonistica i u fizički snažno naglašenoj interpretaciji Anastasije Jankovske daje dodatnu snagu redateljevoj viziji sudbononosti ljubavi.

Praznici s April, posvećeni inače redateljevoj majci koja je preminula od karcinoma, ogledni su primjer minimalizma na filmu.

Posljednji film Viktora Kosakovskog Vivan las antipodas snimljen 2011. na neki je način zaokret u redateljevoj karijeri jer je dijelom nesumnjivo riječ o filmu konceptu u kojem je pronađena stvarnost ipak ugurana u unaprijed postavljeni autorski model.

Valja, pritom, imati na umu kako je dramskim tekstom tempo u pravilu impliciran, a o redateljevoj vještini ovisi hoće li ga i u kojoj mjeri uspjeti odrediti.

Duboko u šumi poigrava se hegelovsko-lakanovskim dijadnim odnosom između gospodara i roba, koji se potom preslikava na razmatranje psihologije spolova, naravno, u redateljevoj tipičnoj ambivalentoj maniri.

To je rezultiralo vrlo uspjelim epizodama vrsnih glumaca, međutim problem je bio u njihovoj raznorodnosti i očitoj redateljevoj nezainteresiranosti da ih barem donekle uskladi, pa je primjerice Zoran Gogić bio vrlo uvjerljiv u svojem odmjerenom realističkom portretiranju bogatog Porfirija, dok je Filip Križan kao njegov sin svoju interpretaciju gradio na potpunom karikiranju, dok su Ranko Zidarić i Filip Šovagović vrlo dobro korespondirali s publikom, iako su ponavljali neka svoja ranija glumačka rješenja koja nisu imala previše dodirnih točaka s ovom predstavom.

U jednakoj je mjeri iskalkuliran i lik Leigh Anne Tuohy, kao tradicionalne i energične južnjačke žene, control freaka koji voli držati sve konce u svojim rukama: od obitelji pa do poslovnih obveza, a njezin britki jezik i neposredan stav te optimističan ustroj čine tako oštar kontrapunkt suznom ozračju filma te doprinose redateljevoj namjeri da gledatelja kroz suze i smijeh dovede do katarze, premda ona u konačnici izostaje, a gledatelj iz kinodvorane izlazi s bljutavim okusom u ustima.

Objašnjenje za to možda možemo potražiti u redateljevoj obiteljskoj tradiciji.

Veliko srce ne nalikuje toliko Putu u Guantánamo koliko redateljevoj ranijoj doku-drami In This World a najviše od svega odličnom Letu 93 Paula Greengrassa.

U redateljevoj se filmografiji Nosferatu smatra njegovim prvim velikim filmom, djelom atmosfere mraka, koji poput kužnih štakora i prijetećih ruku grofa Orlocka pretvara prikazani svijet u krajobraz vladavine smrti.

Normalno producenti su poduprli Dylana i u prvotnoj verziji čula se cijela pjesma, dok su u restauriranom director ' s cutu ipak postupili sukladno redateljevoj viziji.

Nakon što je 1. prosinca u redateljevoj domovini treći dio serijala naslovljen Povratak kralja doživio svjetsku pretpremijeru, u američka i veći dio svjetskih kina film stiže 17. prosinca.

Nakon Ničije zemlje, koja je svakako bila zanimljiv, no ipak ponešto precijenjen film kojega je euopska i svjetska kritika gotovo fetišistički prihvatila i zbog izvanfilmskih, odnosno političkih razloga, te zapadnoeuropskoga gostovanja s Paklom, koji je u redateljevoj filmografiji ipak predstavljao nepotrebnu stranputicu, Cirkus Columbia predstavlja svojevrstan povratak balkanskim motivima te razmatranju ovdašnjih odnosa.

Završetak radnje filma Blade Runner, naročito u redateljevoj verziji, ostavio je mnoga pitanja otvorenima.

Komercijalno iznimno uspješan, ponajprije zbog senzacionalističke obrade melodram. motiva (ljubavni četverokut s motivima strasti, zločina i kazne, po redateljevoj izjavi, namjerno je stripovski ispripovijedan) i, tada vrlo provokativnih, erotskih komponenti lika S.

Do 25. listopada izredat će se dvanaest redateljevih uradaka među kojima su i Naivne djevojke, najbolji film iz prve faze redateljeva stvaralaštva, Nevjerna žena koju dio kritike smatra najboljim filmom u cjelokupnoj dosadašnjoj redateljevoj filmografiji, ne smije se propustiti ni film Violette Nozière s Isabelle Hupert u glavnoj ulozi... »više

Međutim, situacija nikako nije jednostavna, zahvaljujući redateljevoj amivalentnosti pa ostaje otvorenim pitanje je li junakinja, opredjeljujući se možebiti za emocionalni i fizički mazohizam, slično kao i van Trierova Bess (Emily Watson) u Lomeći valove (1996), radi ljubavi nehotice pristala biti uništena.

Scena silovanja je, uz scene seksa iz Tystnaden (Tišina, 1963), najkontroverznija u redateljevoj karijeri.

Malickove radnje kao da se odvijaju u nekom području onostranog, paralelnom svemiru kojim upravljaju sasvim drukčije sile od onih nama poznatih. Novi svijet mogao bi biti film o sukobu i prožimanju različitih civilizacija, melodrama o ljubavnom trokutu, drama o sazrijevanju mlade djevojke; kolegi Radiću možda bi se najviše svidio aspekt ljubavi djevojčice na pragu puberteta i zrelog muškarca, no Novi svijet nije ništa od navedenog već filozofska pjesma o nekoj drugoj stvarnosti, zacrtanoj u redateljevoj glavi, svijetu i likovima s kojima se nemoguće poistovjetiti.

Ispod toga raskošno dizajniranoga plašta koji nastoji uhvatiti duh viktorijanskoga Londona u gotovo dikensovskoj maniri oštrih kontrasta između zapuštenih londonskih ulica i stubišta, prljavih industrijskih četvrti, sumnjivih boksačkih borbi među gradskim polusvijetom te raskošnoga svijeta britanske aristokracije, ponovno se krije ultimativno ričijevski film koji je svoje protagoniste uvukao u fancy kostime, ali im je dopustio da se i dalje kreću (polu) svijetom ocrtanom u potpunoj redateljevoj maniri punoj vrckavih dijaloga, tipičnih redateljevih vizulanih rješenja izvedenih kroz grub, ekspresivan, stiliziran redateljski rukopis koji je u potpunosti na tragu autorovih prijašnjih naslova.

Naravno da Scottov Hannibal, unatoč redateljevoj vizualnoj virtuoznosti, nakon ovakvog završetka nije mogao puno odmaknuti u karakterizaciji monstruoznog dr. Lectera.

Snimljen je u redateljevoj rodnoj pokrajini La Manchi i česti su kadrovi puni suvremenih vjetrenjača, što neodoljivo podsjeća na slavna Cervantesova junaka Don Quijotea i njegove bitke s vjetrenjačama.