Riječ je dakle o interferenciji dviju diskurzivnih formacija koje izražavaju dva različita i međusobno sukobljena poretka stvari, opći zakon i individualnu slobodu od njega, između kojih posreduje treći, metafizičko-teorijski diskurs subjekta, reflektiranog u sebi, oslonjenog na sebe i proizvedenog samim sobom (âtman), instance svijeta koja se spoznaje u jedinstvu sa samim izvorom i mogućnošću svijeta: âtman je ime za najvišu ljudsku facultas i zapravo predstavlja um u diskursu slobode, besmrtnosti i božanstvenosti.