onda jutros u bolnici. neurologija, majko mila majčice. trčim za nekakvom pomoćnicom doktorice koja me vodi na eeg i bacam pogled lijevo i desno, a ono probijam se kroz katakombu s nekakvim mumijama oko mene i trčim i počnem brijat da vani bombe padaju i da smo u ratnoj bolnici jer sve se raspada, prljavo je i smrdi a ekipa sva munjena, na pol svijesna, na pol retardirana... ne rugam se nikom, nego se bojim da i ja u žurbi ne pogodim glavom u zid pa ostanem kvrgoglava i zrikava. i trep trep nisam.