Možda vam je najbolja Dijana Čuljak kad je izvještavala o ` ako ne udobnom, onda barem sigurnom smještaju `? vode li ih na likvidaciju ili premještaju u drugi sabirni centar, strah kulja poput magle, strah se može rezati nožem, a onda kamera zumira nasmiješeno lice gospođice Čuljak, petnaestak godina mlađe nego što je poznajemo danas, koja je toga dana terenskim vozilom dolepršala iz Zagreba u hercegovačku vukojebinu, pa će se istoga dana i vratiti, s bogatom onduliranom frizurom nalik Marca Bolana iz predsmrtne faze, i onda nas to toplo nacereno lice izvještava o humanoj gesti vlasti iz Zagreba, o zatvaranju odmarališta koje se nazire iza njenih leđa