tramvaj krene. napokon jankec skoči na noge i zavrišti: - " jebi se gospon policajac, ŽENUU BUUM TI SVUUKEEL " smijući se, sretan ko malo dijete, ode na početak tramvaja do tri dečka i pita ih sitno za hranu (razlog 4, gore naveden), dečki ga odbiju, on prokomentira da razumije, kako su teška vremena i fino ih pozdravi, okrene se i..... ugleda baku na prvom sjedalu. mene već grčevi love jer se ne smijem smijat, a suze mi već idu na oči, jerbo znam kako ovo inače završava. i tako stane jankec kraj bakice, u jednoj ruci grli tranzistor (ovo je novi, snježno bijele boje sprijeda, odostraga sivi, obljepljen flasterima), s drugom rukom se grčevito drži za prečku. i gleda baku izbuljenih očiju, bez treptanja. (slijedi razlog 5) fokusira ju punih trideset sekundi, i onda, ko rhett butler u usporenoj snimci, napući usne najjače što može, i dalje širom otvorenih očiju počne se naginjat prema baki s namjerom da ju poljubi. ona ga skuži tek kad je bio 10 - ak centimetara od nje, i lupi ga derući se " manijak jedan, idioooot baka bi ti mogla bit ", i još ga odvali velikom torbetinom, tako da je odletio sve do mene. al heroj ulice jankec se samo nasmije i romantično joj odgovori: " taakve ja naaajviše volim... ". tada namigne curi preko puta mene, i nježno ju pogleda. ja se već pripremam za udvaranje/nabacivanje/barenje/hofiranje /... pred prepunim tramvajem, jer šta tek mene čeka ako je baku sa pepeljarkama i otrovno zelenom heklanom kapicom išao ljubit. i stane jankec kraj mene, polako me odmjeri od glave do pete i upita: - " a imaš ti možda kaj sitnoga? " - " sorry jankec, izlazim tu van, drugi put " - " a doobro, boook "