30.12.2005. nihao tisina neka vlada na ovim valovima, je li vas to groznica subotnje veceri lovi ovijeh dana...? i sto si zelite, judi moji, kuda se krecete, cemu nadate? svijetle li te lampice od 20 kuna i tri za 10 jos uvijek radosnim sjajem?;) ja svoje lampice od ovog tjedna nosim u skolskoj torbi. i pernicu. i citanke dvije. i biljeznicu novu. i marendu pravu, djacku. sitnis za autobus. kabanicu. rezervne carape. i kartu svijeta, jer ko ce ga znat kuda svi ti putovi.... ovih dana pocinjem se osjecati kao haski, budjenje u zoru, toplu, uvaljanu snenost para svjezina novog dana, prvi koraci, kratki, nespretni, protezanje, kosti, dlake, nokti, dobro jutro, njusim zrak, otvaram krug, krecem tokom. svaki dan novi krug, veci, sigurniji, udaljeniji od logora, izgubim trag, pronadjem ga na slijedecoj cesti. u svakom grmu novi miris.. ostavljam svoj. i nista nije tesko, osjecam.. slobodu, od sebe.. sjecate se tih davnih ranoskolskih dana kada torba od stopedest kila nije bila preteska za igru uz put, cudjenje svakom listu, puljkanje na zemlji, ili u skolskom hodniku, male sitne velike izmisljene nepromisljene igre koje pune nezadrzivom, nepotisnutom, iskrenom, unamasadatektinjajucom energijom. da, da, skinuti tu torbu s ledja i zatrcati se negdje, bilogdje... ja sada svakog jutra poslije treninga, uglavnom trcecim korakom odlazim u skolu. pa eto, odlucila sam progovoriti tim doremifasola jezikom. uglavnom, idem na satove kineskog, ucim taiji mac i qigong na univerzitetu kineske tradicionalne medicine. zvuci super, ali ispod tog super stoji ona stara mudrost ja sumom, oni drugom, opa, drumom. jer mogu ja bit sto puta haski, mogu vuc saonice ko pravi vuk, junacki, srcano, mogu slobodna lutat okolo uceci od drveca i ptica, ali ne zavijam li kao drugi, ne mirisem li kao drugi, ostajem vani, nema vatrice uz koju u sumrak mogu ugrijati promrzle sape. da vratim to malo u ljudski, hhhh, kineski svijet,.. profesori na tom faksu, od kojih bih mogla mnogo nauciti i cuti, govore engleski koji ne probija koricu, nema vrenja, jer u svakom kineskom znaku stoji smisao koji je engleskom rijecniku neuhvatljiv. prijevod nije nemoguc, ali je supalj, saft i dalje ostaje skriven. jer kako nazvati nesto sto je nepoznato? novom rijecju?.. svijet je bio tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom... da. a ja bih naravno ono ispod korice, svidja mi se to novo i neimenovano, pa onako proceprkat malo noktom, vidjet sta se to skriva unutra, uturit cijelu ruku, uvaljat se u to s gustom, ko jezurka u lisce. zato se svakoga dana iznova ubacujem u njihov copor, njusim se s njima, guzvam ko velika, pljujem kad mi zagusti, a ni licko-senjske mi nisu strane,.. i hodam s njima, do jednog visokog brda gdje zajedno cekamo mjesec-starinu i zavijamo i zavijamo i zaviiijaamoo liii.. uuuuciimmm....... mmm.. uu.. iii... kkkkkkksoeijgbhfd i jedan nezgrapni kinesko-engleski prijevod neprevodljivog kinesko-kineskog poete, ostavljam vam za kraj, a ujedno i pocetak novog ciklusa, sretna nova, o judi moji