Iako si često znam olakšavati pomisao kako je mojoj generaciji sjeban život vanjskim utjecajima, pa se tješim kak ipak ne živim tamo negdje u afričkoj pripizdini kao pripadnica nekog plemena kojeg kolju noći pripadnici nekog drugog plemena, nekad to jednostavno ne ide. davnih sam dana rekla jednom friku zapadnjaku kak nema pojma kaj je to život, jer se zlegel u jednoj državi i po svemu sudeći riknul bu v njoj, a da za sve to vrijeme nije bilo veće frke od povremenih štrajkova kontrolora leta. moja generacija zlegla se u jednoj zemlji, onda je živjela i ginula boreći se za drugu, ondak u toj drugoj ima sad kaj ima, a većinom nema ak se borila za nju i kaj, sad je spika ući u treću. treba imat za to živce, il otupit il zašiljit, ni jedno ni drugo nije normalno. generalno možemo se mi muljat kulike hoćemo al normalno nije.