Rimski povjesničar Kvint Kurcije Ruf pretpostavlja kako su na raznolikosti vojske inzistirali sami perzijski kraljevi, koji su time željeli ukazati na raznolikost, ali jedinstvo carstva [ 104 ].

Značajni rimski povjesničar Amijan Marcelin spominje da je car pokopan u svome mauzoleju te navodi i krađu grimiznog vela s njegova groba u vezi s jednom spletkom na dvoru Konstancija II., iz čega se razabire da Dioklecijanov grob oko godine 360. još nije bio opljačkan i izbačen iz mauzoleja.

V eć je rimski povjesničar Plinije Stariji svojevremeno bio zapisao često i danas citiranu misao: " In bibliothecis loqu-untur defunctorum immortales animae. " U našoj parafrazi prijevod bi mogao glasiti: " Kroz ovo djelo progovaraju besmrtne duše pokojnih fratara. " Potvrdu tome blagohotni čitatelj može otkriti i prepoznati u djelu koje se ovih dana pojavilo u našoj javnosti.

Najiscrpniji izvještaj o tom vojnom pohodu ostavio je rimski povjesničar Apijan.

Imućnija ekipa se tako mazala umjetnim bijelim pigmentom na olovnoj bazi, istom supstancom koju je rimski povjesničar Plinije naveo kao sredstvo za bojenje brodova.

Nije stoga čudo što arheolozi upravo ovdje i danas tragaju za posljednjim delmatskim uporistem Setovijom. (U jednom zapisu rimski povjesničar i suvremenik događaja, Apijan, piše otprilike ovako: »Kad su rimske legije 34 g. prije Krista od Andetrijuma (Muća) krenule na istok mučno se probijajući kanjonom, konačno su izbile na domak velikom polju, kojem je pristup branila Setovija.

Čim su na jelovnik stavili kamenice, fazane, biserke i druge masne, slane i slatke specijalitete te ispijali velike količine vina, počeli su osjećati posljedice nezdrave prehrane zapisao je rimski povjesničar Gaj Plinije Drugi (u l. stoljeću poslije Krista).

Židovsko - rimski povjesničar Josip Flavije opisuje mjesto koje on zove Saba, kao kraljevski grad u Etiopiji opasan zidom, nakon njega perzijski kralj Kambiz II. to mjesto zove Meroe.

Rimski povjesničar Plinije Mlađi, koji je, navodno, bio očevidac katastrofe, u detalje je opisao bijeg iz grada koji je nestajao:...

Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji " barbarsko ", naglašavajući pritom da je razjedinjeno.

Cornelius Tacitus rimski povjesničar, u političkoj karijeri dopro do konzulata za cara Nerve, prijateljevao s Plinijem Mlađim, nakon triju manjih djela stvara dva opsežna povijesna djela Historiae i Annalesi bla... blaaa ima jedan metar zapisa o Tacitu.

- Sada je prvi put ovdje na pano stavljena i vrlo interesantna i strašna priča o padu Nezakcija koju je opisao u svojoj knjizi rimski povjesničar Tit Livije.

Rimski povjesničar Plinije Stariji prenosi nam i pisani dokaz u prilog toj činjenici (Tribulium, nobilitata proeliis castella).

Rimski povjesničar Polibije naziva ga Bretia, Plinije Stariji Brattia, a u Antinojevom putopisu iz 4. stoljeća poslije Krista naziva se Bractia.

Tacit, rimski povjesničar, spominje Krista 70 godina nakon Njegove smrti.

Rimski povjesničar Svetonije bilježi ovakav redoslijed: " Kako su Hebreji neprestano učestvovali u pobunama poticani od Hrestusa, on ih je prognao iz Rima " (Život Klaudija, 25.4).

Grad Stobi prvi put spominje u pisanim dokumentima rimski povjesničar Livije godine 197. pr.

No o tome govori i rimski povjesničar Tacit u svojem djelu »Anali« u kojem ističe kako ime »kršćani« potječe od Krista kojega je za vrijeme Tiberija pogubio Poncije Pilat.

Rimski povjesničar Marcus Velleius Paterculus smješta ga 80 godina nakon pada Troje (oko 1110. pr.

Rimski povjesničar Plinije Mlađi ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus.

Josip odlazi u Rim i postaje Tito Flavije, rimski povjesničar, koji je u svojim djelima branio čast židovstva i kojeg su, u sljedećim stoljećima, rabini hvalili.

Tacit, rimski povjesničar, ostavio nam je najbolji opis metode proricanja runama.

Langobardska predaja, sačuvana u djelu Origo Gentis Langobardorum (Podrijetlo langobardskog naroda), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom Ibora i Agija i naselili se u području oko donjeg toka rijeke Labe, o čemu svjedoči rimski povjesničar Tacit krajem prvog stoljeća (98. n. e.):

I da im se, po svemu sudeći, odupiru samo rijetki rimski vojnici. Priča se da su u ono vrijeme na svim stranama rimskoga svijeta odjekivali nebrojeni rogovi jer su divlji narodi kao bijesni navirali preko granica uz koje su živjeli, zapisao je rimski povjesničar Amijan Marcelin.

Tako se u Plinijevim zapisima može pronaći i podatak da je taj drevni rimski povjesničar jeo dinje u okolici Napulja, a slike pronađene u Herkulanumu i Pompejima (iz 79. godine prije Krista) potvrđuju da su se stari Grci i Rimljani znali sladiti dinjama rashlađenima u vodi.

O tom ratu postoji relativno mnogo izvora, prije svega rimski povjesničar Amijan Marcelin, koji je kao časnik djelomice sudjelovao u tom ratu, zatim Zosimos i Sozomen kao i arapski i perzijski izvori.

Rimski povjesničar Tacit svjedoči kako su ti gradovi teško stradali u velikom potresu 60/61. p.

Razmjerno kratak zid i opkop, a ne čudovište o kojem govore legende i rimski povjesničar, bez teškoća bi posve zatvorio spomenuti poluotok.

Rimski povjesničar Livije opisao je Arezzo kao jednu od etrurskih metropola (Capitae Etruriae), prepostavlja se da je Arezzo bio jedan od dvanaest najvažnijih etrurskih gradova (tzv Dodecapolis).

Josip Flavije, rimski povjesničar, također je smatrao da je Mojsije napisao Toru.