Postoje dva istinski sublimna momenta u Alien: Uskrsnuće Jean-Pierrea Jeuneta: u prvom, klonirana Ripley ulazi u laboratorij gdje je izloženo prethodnih sedam pobačenih pokušaja njezina kloniranja ovdje ona nalazi ontološki promašene, defektne verzije sebe same, sve do gotovo uspjele verzije s njezinim vlastitim licem, ali na kojoj su njezini udovi tako izobličeni da podsjećaju na udove samog tuđinca ta kreatura moli Ripley da ju ubije, i u izljevu nasilnog bijesa, Ripley uništava čitavu izložbu strave; tu je i jedinstvena scena, vjerojatno Prizor čitavoga serijala, u kojoj je klon Ripleyjeve »uvučen u zagrljaj s vanzemaljskom vrstom, uživajući u usisavanju u njezinu savijajuću masu udova i repova kao da je progutana samom elastičnošću organskog bića koje je prije htjela uništiti u vatri« 15. Veza između te dvije scene je, dakle, jasna: imamo posla s dvije strane iste kovanice.