Nastava risanja i likovnoga odgoja u Hrvatskoj javlja se u Lepoglavi godine 1661. na organiziranim tečajevima za građanstvo pri Pavlinskom samostanu.

Njegov djed po ocu, osječki slikar, akvarelist Rudolf Turković, jedan iz kruga nastavljača slavne Waldingerove tradicije, s kraja devetnaestoga stoljeća, koji se između dva Svjetska rata javlja u Osijeku s Vladimirom Filakovcem, Petrom Orlićem, Rudolfom Marčićem, Elzom Rechnitz i drugima, a Oto Švajcer ga opisuje strogim i discipliniranim u izvedbi, koji je stekao temeljito znanje u crtanju i akvareliranju na Visokoj školi za naobrazbu profesora risanja u Budimu, pa se uglavnom i bavio tim disciplinama, a pejzaž i mrtva priroda su glavno polje njegova rada, bio je staloženi promatrač prirode i bilježio je njenu objektivnu pojavnost, dajući svojim slikama lirsku intonaciju, bio je razumljivi uzor svojem unuku, pa kako se priroda potrudila da dio slikarskih gena od Rudolfa proslijedi Hrvoju, mladi je Turković stao intenzivno slikati, i dobro mu je išlo.

Oskudne životne prilike (bio je nastavnik risanja u šegrtskoj školi u Zagrebu) nukale su slikara da se ogleda i u onim tehnikama (ilustracije) koje su bile slabiji dio njegova rada.

Scenografija predstave i kostimi realizirani su kroz formu dječjeg risanja.

U studenom postaje učiteljem risanja na šegrtskom tečaju pučke škole u Zagrebu, ali već potkraj sljedeće godine dobiva otkaz.

Učenici Realne gimnazije na Griču, na zapadnom dijelu Južne promenade, polazili su tečaj risanja, koji je držao znameniti zagrebački slikar Dragutin Stark 1862. godine.

Složeni dogovori općinskih vlasti i Ministarstva za javne radnje pod čiju nadležnost škola prelazi 1908. o njenom podržavljenju odnosno prijelazu iz statusa obrtne nastavne škole u kategoriju C. kr. stručne škole za obrtno crtanje trajali su od 1909. do 1913. Podružnica Delavske škole na Zametu (Risarska škola) započela je s radom na početku šk. god. 1910/11. Konačna pogodba između C. kr. erara i mjesne općine Kastav, a na temelju odluke općinskog zastupstva od 19. VII.1912. sklopljena je 17. V. 1913. Odlukom ministarstva br. 38608 - XXI od 21. VIII.1913. Škola je uzdignuta na razinu redovne državne škole s nazivom C. kr. strukovna škola obrtnog risanja u Kastvu s podružnicom u Zametu.

U šk. god. 1921/22 uz dvorazrednu dnevnu školu i javnu dvoranu risanja i predavanja (nedjeljom) od početka veljače 1922. organiziran je i prvi tečaj za izobrazbu zidarskih majstora odnosno građevnih poslovođa koji je upisivan i sljedeće školske godine.

Iako taj zakon nije predviđao nedjeljnu školu Javna dvorana risanja i predavanja održavana je i dalje uz posebno odobrenje viših vlasti za svaku školsku godinu.

Svakodnevna škola je radila u šk. god. 1941./42. i 1942./43., a u jesen 1941. godine oglašeno je i upisivanje Javne dvorane risanja i predavanja nedjeljom.

Godine 1792. donesena je naredba o obrtima koji podliježu pohađanju škole risanja.

Zagrebačka škola risanja počela je raditi 1781. godine, a 1806. godine proglašen je novi školski zakon.

Danica ilirska donijela je članak o tome epohalnom pronalasku ovim riječima: Tim otkritjem porodit će se čitavo preobraženje u umetnosti risanja i bakrorezanja, kojega sledstva nipošto jošte predvideti se nedadu, budući se tim otkritjem narav ista u jednom oka trenutku i bez pomoći čovječanske ruke, kao kakvo zrcalo ili ogledalo ulovljena ukazuje.

" Još se od prethistorijskih vremena čovjek (neki tvrde i žena) trsio da umijećem risanja uhvati pokret, ekranizira vlastitu svakodnevicu, vandalizirajući zidove pećina mrčotinama prikaza bikova, jednoroga i sličnog jestivog življa.Povjesničari umjetnosti te su primitivne drljotine nazvali protostripom.Posramljena ovim pokušajima, nekoliko stoljeća poslije ljudska je vrsta izumila film.Ovo izdanje Književnosti na platnu ugostit će dva giganta iz obaju sfera - legendarnog stripaša Gorana Sudžuku te Viteza hrvatske kinematografije i televizora, Ivana Gorana - koji će nam podastrijeti svoja promišljanja incestuoznog odnosa dvaju tematiziranih vizualnih medija, te nadugo i naširoko raspravljati o filmskim adaptacijama stripova.

Osim redovne svagdanje nastave nedjeljom je održavan tečaj za šegrte i pomoćnike kako bi im se olakšalo polaganje majstorskog ispita. 1913 - 1919: U Kastvu su djelovali: dvorazredni svakodnevni tečaj za dječake koji nisu više dužni polaziti pučku školu, javna dvorana risanja i predavanja s posebnim naglaskom na graditeljstvo i dvorazredna sveopća obrtnička škola usavršavanja za šegrte.

U podružnici u Zametu djelovali su svakodnevni dvorazredni specijalni tečaj mehaničko-tehničkog smjera te javna dvorana risanja i predavanja.

Javna dvorana risanja i predavanja s nedjeljnom nastavom neprekidno djeluje.

Prodajom sve većeg broja slika na tim izložbama, a i dobivenom stalnom službom profesora u Dvorani prostoručnog risanja i slikarstva u Obrtničkoj školi, Vidović je osigurao materijalno stanje, što mu je bilo i potrebno uz sve brojniju obitelj.

VINKO PAJALIĆ, slikar (Volosko, 1902. Crikvenica, 1943.) učitelj risanja na Gimnaziji (1925/41).

Feet, zatim Kilimandžaro za street art, a pravim imenom Nikola Matijević, ljubitelj crtanja, risanja i street arta je dečko koji dolazi iz Županje.

U prvom je dijelu pozornost posvećena poučavanju etnoloških i etnografskih tema u raznim nastavnim jedinicama u brojnim nastavnim predmetima u čijoj se nastavi poučavalo o narodu, narodima i kulturama â tradicijskoj, materijalnoj i duhovnoj kulturi ponajprije hrvatskoga naroda, a zatim i europskih i izvaneuropskih naroda, primjerice u nastavi: zemljopisa, gospodarstva, muškoga i ženskoga ručnog rada, risanja, raznih stručnih predmeta u obrtnim i strukovnim školama, ali i etnologije i etnografije kao samostalnog nastavnog predmeta u pučkim i srednjim školama kontinentalne Hrvatske.

Na drugom satu upoznala sam profesora risanja, aritmetike i geometrije, Dmitrija Poljuljahova, ozbiljnog gospodina s tugom u sivoplavim očima.

Petar Petrović, učenik velikog Ivana Generalića, dosljedni sljedbenik naivne škole crtanja, a time i čuvar etnografske baštine, svjedok protoka vremena i opisivač Podravine kakve više nema, jučer je sa svojim sugrađanima retrospektivnom izložbom slika i crteža, obilježio 55 godina risanja i slikanja.

neke sirovine traže da se ti koji pišu postave negdje na mrežu, tak da bi se i nas moglo pljuvati i podjebavati... slušaj, seljo, mene nemaš zašto nadjebavati jer sam čist kao suza, po svim pitanjima društvena života, a ako ste mislili da vam je država stvorena da bi jedni druge idiotski poklapali i gazili, onda se objesite, lude glave, jer ovdje se gradi jedno novo društvo i život od pet milijuna građana, meni i Šprajcu, Milići, Devčićki i nekim dečkima i curama iz tiskovina i dnevnog programa HRT i Radia je to bitno, vrlo bitno, a vama kojima nije, idi nekam u turbo-kafanu pa tam deri i lupaj i pljuj i traži đumbus i šlamperaj, jer već sam rekel da smo i previše u javni promet medija i kulture pustili tih sirovina koje niti o medijima niti o sociologiji i komunikologiji pojma nemaju, štoviše, nije knjigu u životu vidio, ni jedan list, a sad biste tu nešto glumili mahere, pa i na blogovima,,, sjedi i uči, vidi se iz rezultata iz domaćeg filma, glazbe, pisanja, risanja, pjevanja, izdanih stručnih napisa i magazina, managementa itd, koliko je sati, pa nemojte govoriti o vrhuncima jer ste sad na tri kilometra, a krenuli ste, kao, na Himalaju, koja je osam km, a ako bismo sad svi mi zbog vas morali stati na tom trećem km, zato što vi nastojite prodati foru i spiku da je to vrhunac, onda se grdno varate.

Na prvom satu risanja podijelili smo blokpapir na tri jednaka dijela.

Za vrijeme rata studirala na Višoj učiteljskoj školi u Osijeku, diplomirala 1945. Vraća se u Vinkovce, zapošljava na osnovnoj školi a 1947. dolazi na vinkovačku Gimnaziju za profesoricu »risanja«.

ALOJZIJA ULMAN, povjesničarka umjetnosti, kiparica i slikarica (Vinkovci, 1926. Split, 1994.) nastavnica risanja u Gimnaziji (1947./54.).

Ali tko to tamo kaže da bolje nije moglo ili ne može biti... Evo ja prvi, kad se osvrnem na sve ove i ranija moja pisanja i risanja, ima tome i dvadesetak godina, daleko je to od najboljeg i promišljam ima li to smisla zapakirati u jednu knjigu/pri/viđenja.

Isticao je potrebu strukovnog risanja kao pretpostavku projektiranja, te industrijske i serijske proizvodnje.

Varaždinci se još danas sjećaju prve Stančićeve izložbe kada mu je nastavnik risanja u pučkoj školi krajem 1937. godine omogućio prvu samostalnu izložbu.