da li bi ikada do detuđmanizacije došlo da se tijekom domovinskog ratta nije kranulo u pretvorbu i privatizaciju pod idejom kako će 200 obitelji odvesti Hrrvatsku blagostanje. prije nego što je izvršena detuđmanizacije je bio period privatizacije i izvlaćenja novaca iz firmi koji je poznat kao kutlerizacija. putem raznih kredita s rokom otplate na poček i s minimalnim kamatama izvučeni novci iz banaka, one su sanirane novcem poreznih obveznika i prodane strancima. mnoge firme su propale, radnici su posalni na zavod za zapošljavanje. prvi veći izlazaka sindikata i nezadovoljni otpuštenih radnika je bio jo za vrijeme tuđmana kad su dovedeni specijalci iz HV brigada kako bi spriječili radniištvu pristup trgu bana Jelačića i Markovom trgu. tada je izglasan i famozni zakon o okupljanju. to je doba nestanka Kromosa, Jugoturbine, Šavrića, RIZ-a, RIS-a, Biserke, Nade Dimić, Jugoplastike, početak netanka Ine, Ht-a, kritičari su prozivani jugonostalgičarima, antihrvatima. ispadalo je kako su oni koji upozoravaju na pljačku antihrvati dok oni koji su pljačkali su prozivani velikim domoljubima i nagrađivani raznim ordenjiima i činovima a da bojišnice vidjeli nisu. detuđmanizacija je samo nastavila i usavršila ono što je tuđmanizacija započela.