javljam se iz jedne susjedne drzave; svakako da problematika zdravstva nije na istoj razini s onom u Hrvatskoj, ali ipak, mislim da ima nekih stvari koje su slicne a vuku koren iz prijasnje zajednicke drzave; 1: vjerujem da ni kod vas nema jos mogucnosti da se osiguras u osiguravajucem drustvu od eventualnog negativnog ishoda lijecenja, recimo operacije; ovdje ne mislim na teske i rizicne operacije, vec na banalne, n. pr. na grijeske u anesteziji, transfuzije, infekcije.. 2: jos uvjek kod nas i pored privatnog zdravstva, nemozes platiti kvalitet, n. pr. za banalnu operaciju; jednostavno vrhunskom kirurgu je ispod casti recimo operisati herniju, posebno sto se i tu moze fulati a za njega bruka je velika, pa se uvjek to prepusta mladjim i neafirmiranom.. 3: postoji citav niz oblasti gdje nemamo niti privatnih specijalista, jednostavno te bolesti nisu interesantne nikom; ja shvatam da medicina nemoze izlijeciti i neke banalne bolesti, (znamo za Churchilovu izreku), ali zasto da nema bar vrhunskih specijalista dijagnosticara??; mislim da tome kumuje i komunjarska politika " kvota ", koliko smije ljudi biti na bolovanju, nesposobni za rad, nesposobni za vojsku..... a s druge strane postoji masovna koruptivna bolovanja i invalidske mirovine potpuno zdravih ljudi, pa ovi s bolovanjem rade na gruntu, a s invalidskom penzijom rade u inozemstvu.. 4: ima dosta " sistemskog " pogrijesnog lijecenja, pocevsi od antibiotskog tretiranja banalnih virusa, lijecenje heliko baktera bez poznavanje problematike receptora i lucenja zeludacne kiseline, nepoznavanje problematike reumaticnih problema s zglobovima i tetivama i drugo; svakako, najvaznije je da lijecnik spasi zivot tesko oboljelom pacijentu, medjutim nije u redu nepoznavanje i nepriznavanje kronicnih bolesti...... moze vam automehanicar reci, auto pomalo grije, ali vozi ga dok ne pregrije ili zariba, ali nije eticki pacijentu koji ima ozbiljnih kronicnih problema reci da mu nije nista dok ne bude u nekom teskom stanju...