Sićam se kako me je dida sia na stolicu da slušam njegove priče o hajduku, sičam se da mi je otac priča kako je 50 - e doša u split na onu legendarnu utakmicu i osta u splitu živit, sičam se radosti u mojoj kući kad je hajduk pobijedia, sićam se i razbijenih tranzistora kad je hajduk popia i treći gol, sićam se kad je hajduk preokrenia rezultat i veselja, sićam se i kad se skuplja i lipia taj isti tranzistor, sićam se da sam odrasta, da sam se rodia uz hajduk, sićam se da mi je sve ovisilo o hajduku, sićam se da mi je bilo suđeno da pratim veliki klub, i sad se pitam, čega če se sićat moj sin, moj unuk, nadam se da se neće sićat početka jedne predivne bajke: bia jednom jedan klub koji je bia PONOS DALMACIJE, neću mu to priuštit, želim da se sića jedne predivne pisme, pisme koja je obilježila moje cilo rano djetinstvo