Međutim, znam ponešto o pritisku okoline do 35 ili 37,38 je najgore naslušaš se argumenata tipa; " Zar ne želiš malu sebe? " (" Ne ") " Tko će se za tebe brinuti kada ostariš? " (" Znam puno ljudi koji imaju djecu koja se ne brinu za njih. ") " Nije li šteta da ne preneseš dobre gene? " (" Tko kaže da su baš tako dobri? ") " Sigurno bi bilo lijepo dijete " (" Da, i? ") " Ako ne rodiš, jednoga će ti dana biti žao " (" A što ako rodim pa mi bude žao? ") " Sebično je nemati djecu " (" Nije li sebičnije imati ih i ne brinuti se za njih? ") i sve u tom stilu.

Da se ponovo rodim, bio bi Cvrčak.

I nek mu rodim seku i bracu pa će biti troje muških i dvije ženske.

Pa to i jest najljepše u pisanju, parafrazirat ću jednu Šalamunovu pjesmu gdje on kaže: A ja ulazim ljudima u usta i tamo ih ubijem i rodim.

Imam tri kćeri i da se sutra rodim, volio bih da sve bude isto.

Ova priča je osim prije 3 i pol godine započela i na seminaru Andree Robertson gdje sam između ostalog došla upoznati već legendarne riječke primalje i najaviti im svoj dolazak u riječko rodilište sa željom da drugo dijete rodim tamo.

Od nečega se mora živjeti, a ja živim od tuđih emocija i to je izvor moje moći; krvav je to posao, Mina, krvav, ali lijep: da se opet rodim, opet bih se time bavio.

Radije ću, da se u budućem životu rodim kao konj, nego da u ovome tako završim.

Udala sam se u četrdesetoj i imala sreće da u četrdesettrećoj rodim prekrasnu djevojčicu.

Da se ponovno rodim, vjerojatno bih opet bio igrač Hajduka. Bajdo Vukas

Knjiga koja mi je puno pomogla i koja je zapečatila moju odluku da rodim kod kuće je " Preporod rađanja " Michela Odenta.

Jedva čekam da rodim pa da me ostave na miru.

Da se opet rodim, sve bih promijenio.

rodim li ga i krstim, mrzit ću samu sebe. rodim li ga i ne krstim, mrzit ću se ako ga zbog te moje odluke vršnjaci ne prihvate.

Ja kao buduća majka ne tražim plaću (i smatram takvu ponudu uvredom) niti beneficirani radni staž, nego tražim kao prvo da zakoni budu takvi da mi omoguće da u miru zatrudnim, iznesem trudnoću, rodim i odgajam dijete bez da u međuvremenu budem poslodavcima na crnoj listi kao trudnica/majka te kao drugo da živim u državi u kojoj sustav funkcionira i u kojoj će se poštivati moja prava proizašla iz Ustava i zakona.

Da se ponovno rodim, ne bih htjela biti pisac.

joj, eto našla sam malo vremena nakon 4 mjeseca da malo sredim blog, svoje misli i slikice... vidim da se i na blogu puno promjenilo, neki još pišu, a neki ne: (al ja sam samo čekala trenutak da se vratim. imali smo dosta radova i jako malen stan u koji nam čak ni kompjuter na kraju nije stao tako da je 4 mjeseca gledao s ormara, zapakiran i osamljen... moj tata je mom mužu i meni na raspolaganje dao dva stana (jedan iznad drugoga) i prvo smo bili u gornjem, a donji smo ubrzano namještali da se možemo useliti prije nego ja rodim jer je taj stan dolje ipak veći i topliji. radovi su se kao i uvijek oduljili, prvo je trebalo bit za mjesec dana, no na kraju je ispalo 4 mjeseca i sad smo se napokon uselili i puno nam je komotnije i ljepše. sad samo čekamo da ja rodim i super. inače, termin je ovaj četvrtak... baš me zanima hoće li ili neće... ja se dobro osjećam, mogu sve obavljati (samo malo sporije) i doktorica mi je rekla da sad zapravo samo čekamo na trudove jer je bebač sam po sebi dovoljno razvijen. moram priznati da mi je u braku jako lijepo, no početak je bio grozan. tih prvih mjesec dana sve nam je redom u stanu rikavalo - prvo bojler, pa vodokotlić, pa sudoper, pa frižider i to nas je bacalo u neprijateljsko raspoloženje, nismo se dobro snašli i pucali smo po šavovima. ja sam mislila da će on na kraju odselit nazad svojim starcima koliko je gadno bilo, nisam više osjećala nikakvu ljubav prema njemu, a ni on prema meni. no ipak, imali smo jednu stvar koja nas je očito spasila - navečer smo molili skupa. tako sam ja čula kroz molitvu njegovo stanje i on moje i malo po malo, stvari su se popravljale. možda je nekima to čudno, ali ja sam uvjerena da nas je upravo ta zajednička molitva svake noći prije spavanja spasila. ne tvrdim da je sad sve savršeno jer nije, porječkamo se mi tu i tamo opet, ali nije to ništa, sad smo navikli to rješavati i ostajati jedno uz drugo bez obzira na ljutnju koju osjećamo. tu je i naš živahni bebač koji me rita svaki put kad tata dođe doma s posla koji nas povezuje i podsjeća da je sve s razlogom. zanimljiv je taj život, uvijek me iznova iznenadi i oduševi. zasad toliko od mene, sada je sve sređeno pa ću pisati postove - nema više razloga da ne pišem. pusa svima i veeeeeliki pozdrav

Da rodim da bih jednog dana osigurala da ne budem sama, dajte molim vas... Koliko vas ce trpeti sa radoscu svoje roditelje kad predju 80 - tu.

Da rodim zbog bioloskog sata... strasno, strasno je da neko rodi samo zato jer mu to hormoni nalazu, sta ce biti kada se hormoni smire??

Da rodim zbog drustva... tj. zato sto mi to nalaze Srpstvo, Balkanizam, Pravoslavlje mislim da nema potrebe da to uopste komentarisem.

Da rodim jer sam ja jako pametna, jako harizmaticna, zato sto imam dobre gene, zato sto toliko djece radjaju idioti koji nikada ne bi djecu trebali imati, pa zato JA kao toliko bolja trebam roditi da pokazem sta je kvalitet... n eka hvala, svoju pamet, svoju harizmu, svoja ubjedjenja, svoje posmatranje dobra i zla, sve to mogu preneti na mnogo vise djece, ne imajuci svoju djecu, a bivajuci sretna i zadovoljna.

daklem, pitanje. dobivam alimentaciju od starog (nekih pišljivih 500 kn, a on je sudski vještak: rofl:) koja će se valjda podići. na zadnjoj sam godini faksa, rekao mi odvjetnik, dok sam redovni student i godinu dana dok sam nezaposlena imam pravo na tu alimentaciju. e, sada. zbog zdravstvenih problema prisiljena sam malo ubrzati udaju, dijete i sve to skupa. pa me zanima - ako sam ja još uvijek redovni student i udam se, da li imam pravo na alimentaciju? i ako imam, kada završim faks u 9. mj, najvjerojatnije neću odmah naći posao nego ću volontirati tko zna gdje. i sada, ako i rodim unutar tih godinu dana, a još uvijek volontiram i na zavodu sam, da li imam pravo na alimentaciju ili ne? znam da nakon što rodim kreće i porodiljna, ali čisto da znam koliko mogu računati na to. jer nije baš da imam nekih ekstra prihoda, moram se sjest i zbrojit. hvala puno: D

Čujte, iako je trenerski posao najteži posao na svijetu, da se opet rodim, opet bi bio trener.

DA SE PONOVNO RODIM (sa ovom pameću...)

Smrt je tu radikalno primljena i shvaćena samo ontički i bez značenja za čovjeka, dakle kao životinjska, prirodna a život je shvaćen kao čista suprotnost smrti a dijalektika koja se potom postavlja u smislu: rodim se da bih umro, ostaje i postaje čista automagija.

ajmo dalje... u međuvremenu, ja se udam, rodim, rastanem (njega nisam više vidjela punih 7 godina, niti sretala), živim tih 7 godina kao i svi i drugi,, logiram se na neku stranicu za upoznavanje čisto iz neke zeke (ali i iz znatiženje), i nakon 2 tjedna, javi mi se ON: eek:: eek:, kad sam otvorila njegov profil, i skužila da je to ON skamenila sam se,,, ništa se nije promjenio u tih 7 godina, i dalje kakvog sam ga upamtila... nakon 2 tjedna dopisivanja, smo se našli na piću (iskreno malo mi bilo bed, nisam inače tip žene koja nosi markiranu i skupu odjeću, 8 jer nemam para za to) pa sam tražila najbolje što imam da ostavim što bolji dojam, imala sam nenormalnu tremu NAKON 7 GODINA već sam zaboravila da on postoji.. uglavnom, sve je dobro ispalo,, zajedno smo već nekoliko mjeseci, praktički da živimo skupa, moju djecu je prihvatio kao svoju, nikad nisam bila od nikoga tako voljena kao što sam od njega jeste stariji od mene, što meni to odgovara), hoda samnom po doktorima, vodi djecu, sve, sve, što neke stvari nije vlastitit otac radio....

Uzimam odmah apartman da ne bi bio zauzet kad rodim jer to je jedini način da dobijem 24 h rooming in.

Nije bilo ničega dramatičnog, osim da je postojala mala šansa da rodim u internet baru

Jako sam sretna, u meni su trenutni izmješani osječaji sreće i zabrinutosti.Toliko sam sretna da me je jednostavno strah opustitit se i uživati u svim ovim promjenama koji se odvijaju na mom tijelu, samo želim da sve bude u redu i onda kad rodim živo i zdravo mislim da ću tek onda moći disati punim plučima

Ne vidim svoju svrhu opstanka u svijetu šljakanja od 08:00 do 16:00, s premalo para, s gledanjem bezveznih emisija na TV-u, u izlascima koji mi glupo služe kao terapija, u svijetu gdje mi svaku fucking stvar netko želi naplatit, s nemogućnošću da potražim nekog tko bi volio mene i ja njega (netko zdrav), s nemogućnošću da nam rodim hrpu djece i da uživamo u njima gledajući naše male kreature kako rastu...