u pocetku nije bilo ničeg, samo bog kao vjera, milost, ljepota i ljubav, kao osjecaj.on je spavao i sanjao.spavao je u tjeku mnogih stoljeca, u samom vremenu.napokon se probudio iz sna, pogledao je oko sebe i svaki njegov pogled pretvorio se u zvijezdu.zacudio se, i krenuo na put, da vidi svemir koji je stvorio.putovao je i putovao, ali kud god se zaputio, ne bijase kraja ni granice.svemir je dubina, svejedno, beskonacno..... stigao je do zemlje, znoj mu je padao s cela.kap je pala na zemlju i ozivila.postala je covijek.koji sad luta stvoren na sliku boga.i lutati ce svojim zivotom, spoznati ga. postoje mjesta gdje andjeli umiru, tamo ljudi gladuju, tamo je pakao na zelji.tamo djeca ne spoznaju ljepotu kad se rode, ona pate.tamo ta djeca odrastu u ljude koji ne poznaju boga kao milost, tjeraju njihovu djecu u zlo, da se ubijaju zbog primitivnih podjela meterijalnih stvari, zbog politike... njihovo se korjenje lomi... moj zivot ispunjem srecom zaboravio je na suosjecanje, pala sam u zaborav gledajuci svijet zapada gdije su maske ljudi sretne a ispod njih je prah i pepeo, sporkica djela. tako prije nego sto sam izasla danas vani, na jos jednu pijanku, u moj zivot srece i zabave, pogledala sam tv, sto inace ne radim jer su sranja na njemu.vidjela sam curu mojih godina, crnu, kako prica o svo zivotu.rekla je da bi radje otisla pobunjenicima koji su je tjerali da ubija i silovali je nego se vratila raspadnutoj obitelji, pijanom ocu i baki.kad tama pojede dan, kad ti je draze da te zlostaljaju nepoznati ljudi nego obitelj, kad si star prije nego sto se rodis, tad zivis gdje andjeli umiru.njezin glas je bio tako lijep, nevin djetinji, a rijeci duboke.lice joj je bilo puno ljepote, i to one uzvisene vrste, kad je svijet uzasan, tad su misli visoke, pune elegancije i veličanstvenosti.ljepota njezine duse je zracila kao svijetlo iz nje, sto se na ljudima zapada rijetko vidi, oni su slijepi iako vide, u njihovim ocima nema tog zivota i osjecajajnosti... svi smo braca, a osuđujemo jedni druge, nesvjesno gledamo u tuđi život smatrajuci se strancima.svi smo nastali kao kap znoja prema staroslavenskim mitovima, sto znaci da je tezak put zivota.onima kojima je lakse nek pomognu drugima, jer nema svak obitelj koja ce ti oprostiti, ni prijatelja koji ce te cuvati.koliko se god trudili necemo moci spoznati citav svijet, necemo moci ni spoznati sebe, ako i uspijemo u malo vremena sto nam zivot daje, onda smo vise od mudraca... kad smo igrali nogometa na stradunu u 7 ipo, slozno kao djeca, nismo se ljutili na tudje pogreske, bili smo sretni, slozni.to je veselje i radost, ne sport, to je igra, sport je dokazivanje da si bolji, a tu se onda ne biraju sredstva.tu ce biti sve manje poštenja i duha, biti ce više paklenske želje za pobjedom. a kroz život se upetljaš u svašta.u velike gadarije u koje se nesmiješ upušteti i to znaš, ne misliš nego znaš.i zatim si dužan da nekako ispašteš.i taj jebeni kompleks osobnosti koja ima potrebu da sama sebi šteti, kad ti duša kaže jedno a to jebeno tijelo nemože da posluša.i sve to ispadne na svijet....... sama sam tako jednom šetala jednu noc, vani nikog nije bilo, išla sam putem i prisjecala se događaja, snova koje sam sanjala, bijeli put obrastao bršljanom i mjesecina, jedina svijetlost koja je dopirala kroz granje.zastala sam kraj cempresa, odmah sam se sjetila cestica istine, nasmijala sam se.mozda su ti trenuci život, formula svemira, zvijezda koje je bog stvorio, život kao iznenađenje, slucajnost, beskonacnost, svejedno.dolazi kad ga je volja i odlazi kad mu se prohtije.kao rock, svejedno ti je, forever whatever, amen.sjetila sam se i svađe između nekog rokera i metalca, kao koja je muzika bolja i koja je skupina bolja.to je najgluplje po mom, kad čovijeka opterete stvari na koje nema i nemože imati nikakav utjecaj, kako nemogu potisnuti takve brige.tome ga nauči život, nauči ili slomi.jednostavno takve nevažne stvari briše iz svijesti i neopterecuje se time.. i tako kako sam stala kraj tog stabla shvatila sam, na cudan nacin i svoju pripadnost.mali cempres, njegovo malo postojanje šticeno zelenim pamučastim pokrivacem, zegrljajem grana u koje se računa debelo deblo, osut šiškicama, čvrstim sjejnim poput malih glava i šaka, žilavim.taj mali čempres u borovoj šumi mi je izgledao kao osamljenik.rastao je u šumi na osami, i nije bio kao oni drugi čempresi, bio je onaj s ludim šiškicama s puno slojeva.tako zatvoren u svoju crvenkastu koru, smolast, lijepio je iglice borova po sebi.mocan jedan cempres u obitelji borova, ali daleko u nekom sebi znanom svijetu, ostao je sam, daleko da je ni more, ni nebo, ni tvrdo tlo nemože pridobiti, čempres JEDNOSTAVNO NEMOŽE PRIPADATI