Misli se pritom na usmenu tradiciju i izražavanje, smatrajući jezik osnovnim pokretačem nematerijalne kulturne baštine, na izvedbene umjetnosti ponajviše glazbu, ples i dramu, na društvene prakse, rituale i svečana zbivanja, na znanje i prakse koje se tiču prirode i univerzuma, te na tradicijsko umijeće rukotvorstva.