U sljedećih deset minuta vrtim se po uredu kao pomahnitala tasmanijska neman (a može li biti nepomahnitala?) i sva prašina s mojih stolova i kompa je obrisana, sa skenera sam uklonila dvije neidentificirane mrlje koje bi mogle, ali samo hipotetski, biti od sladoleda (hmm??), pobacala sam dvije, tri rukoveti papira punih bilješki i čvrčkarija, oprala šalicu od čaja, polovila sve razletjele spajalice i nagurala ih nazad u kutijicu s magnetom, zalila biljke, uglancala monitor (ti vrapca, kak mi sad slova nisu mutna), skinula naslage pudera i rumenila s telefonske slušalice, ulaštila tipke na tipkovnici, pronašla zagubljenu klamericu i shvatila da ništa toliko ne razbuđuje kao fizički rad.