Šimatovićev treći i najbolji film, Pustolov pred vratima (1961), označio je, zajedno s iste godine prikazanim filmovima Carevo novo ruho Ante Babaje i Tanhoferovim Sreća dolazi u 9, prirodan kraj klasičnoga razdoblja hrvatskoga filma, sva tri upozoravajući svojim modernističkim tendencijama da, nakon Belanova ranog ispada s Koncertom, modernizam preuzima vodstvo, što se dogodilo ubrzo, 1962 63, kada je nekoliko filmova označilo radikalan proboj modernizma u film u Jugoslaviji (Ples na kiši, Dvoje, Dani), što je bilo poduprto i slomom sustava producentske kinematografije 1962. Pustolov pred vratima zapravo je intermedijalni dijalog s tradicijom hrvatskoga esteticizma, tj. razdoblja moderne: riječ je o filmskom uprizorenju salonske drame Milana Begovića, koju karakterizira tipično esteticističko (i pirandelovsko) dvojenje o granici između zbilje i pričina, realnosti i kazališta (tj. filma), kao i salonska konverzacija i snolika atmosfera.