Bio sam danas u prolazu kroz ljubuški, svratio u stolac. tamo cvjeta bošnjački nacionalizam. obnavlja se stara davno srušena sahat-kula, petak je i puno ljudi bilo na đumi. u stocu je bilo gadno između hvo-a i muslimana. slušao sam priču ljudi koji su bili tamo za rata kao humanitarci i malo dobra sam čuo o hvo-u. potješe, potega si temu pobjednika u ovom ratu. tko je po tebi tu ikoga pobijedio? srbi su dobili rs u bosni, izgubili krajinu, hrvati dobili nazad granice, izgubili posavinu i hercegovinu. niko tu nije pobijedio, malo bolje pogledaj kroz htv samo je nastao rebalans snaga. ako ti pak misliš da je hrvatsko pitanje riješeno avnojevskom granicom, onda ti misliš da u bih nisu isto hrvati, možda i čistiji od tebe? a i ima ih brojom za opečit vagu. hrvatsko pranje ruku od bih, a najprije umočenost prstiju da su otisci vidljivi još na toj famoznoj salveti. podjela bosne, govorim. khm (toga je bilo, ne pravite se ludi, e sad jel to bilo dobro il zlo, pustimo) e, u bosni još dobro kuva, ovo u ljubuškom s neđom samo je mali simptom neriješenih stvari. problem je što se nacionalizam razbukta iza rata na sve tri strane. jedini lijek za bosnu je ona riječ koju katolik hrvat sad nanovo vrlo mrzi. a to je tolerancija. koje hercegovci nemaju, bar po mom osobnom istraživanju. mrze balije ko crnoga đavla. sa srbin se zasad trgovalo. oću reć jednu stvar: da taj religijski nacionalizam nije u akutno upaljenom bolesnom stanju, a svi mitovi ga potpiruju, u bosni bi bilo dogovora. ali nema tolerancije. evo, naš dobri potjeh ne tolerira ni heavymetalce... da se manje para usipa u zvonike koji tribaju nadvisit minarete (njih neću ovde kritikovat) bilo bi vele bolje. ne znamo mi volit nešto drugačije. to je u krvi.