Čuli Turci i grohoću redom, Jedan drugom dobacuju šalu, A nemiran konjački dizdare, Kao mamen na noge skočio, Poletio sijedom Vorniću I starinu nemilo ošinu: »Vi kauri zakona ne znate, Dok vam Turčin smije kćeri ljubit; Svetija je vjera u Turaka, Jer u žensko tko se jednom maši, Ma se okom mašio samijem, Tome smrkne da sunce ne zađe.« Mal ' dizdare jezik ne odgrize, Kako ga je starac pogledao, A zmajevi braća saletili; U njih drugog ne bi pogovora, Zubi škripnu, a sijevne oko, Same ruke brze smrtnom gvožđu; Al ' dizdare mudra ti je glava, Poklopi se i pođe ti s mirom, Voli svoju jednu živu glavu, No tuđijeh petero mrtvijeh.