U raspravi je naglašeno kako valja čim prije ostvariti iznesene prijedloge, izjednačiti programe medijske kulture u privatnim i u državnim školama, riješiti probleme nedostatne izobrazbe učitelja, koji bi morali širiti medijsku kulturu, hrvatskoga jezika koji se i sam suočava sa smanjenjem nastavnih sati u školskim programima, pa je još teže opsežnije i kvalitetnije unutar njega ugraditi nastavu medijske kulture, uvođenja medijske kulture kao izbornoga predmeta, u oštroj konkurenciji s vjeronaukom, stranim jezicima i informatikom, financiranja nabavke neophodne opreme za aktivno bavljenje medijskim stvaralaštvom, svijesti o stalnoj potrebi samoobrazovanja nastavnika, što bi valjalo povezati s dobivanjem licenci za bavljenje nastavničkim poslom, uvjetovanih sudjelovanjem na seminarima i drugim oblicima dodatnoga obrazovanja, a Vera Robić-Škarica, tajnica Hrvatskog filmskog saveza i voditeljica Škole medijske kulture založila se za korištenje već postojećih rješenja, za koja je nekada dovoljna tek dobra volja, a ponekad trebaju i dodatna snalaženje i svakako, puno upornosti, no omogućavaju da se unutar nastave hrvatskoga jezika medijska kultura razvija brže i kvalitetnije nego danas.