Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima frontaških transporta osjećalo da su lanci negdje već pukli; nije više bilo zastava ni glazbe ni cvijeća, nego se prevaljivali kotlovi s gulašem, jer to nije gulaš nego smrdljiva mokraća, to nije govedina, to su kuhane mačke; bacao se tvrd pljesnivi komisx u prozore čekaonica, mlatili se kelneri po restauracijama kolodvorskim, razbijale se svjetiljke; a kada je netko bacio čik u stogove prešanog sijena, što su stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madžarskoj stanici, i kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom požara, svi su se smijali glasno.