Djevojčica savršeno " skida " Mozartove, Schubertove i Haydnove skladbe, a prvu je nagradu na natjecanju s violinom osvojila kad joj je bilo samo tri godine, piše Daily Mail.

Govorilo se da je to tajna, misterij snažan i neizreciv, misa se poštivala, nije se išlo na pričest nego se za vrijeme mise molila krunica ili pjevale pjesme koje su bile blizu one stereotipne Schubertove mise A svetohranište je bilo nešto drugo gdje je Krist pod prilikama kruha blizu, njemu se molilo i moglo se klanjati. (16)

Rozamunda je bila ciparska princeza iz razdoblja renesanse, ali i lik izgubljene Schubertove opere.

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme. jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće. mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati. u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole. kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše. mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.

I ona je Schubertove popijevke (Lieder) pjevala kak da je studirala u Beču

Rozamunda je bila ciparska princeza iz razdoblja renesanse, ali i lik izgubljene Schubertove opere.

Višeslojnost zvuka njezina glazbala najviše je do izražaja došla u produljenoj solističkoj kadenci u prvom stavku, kao i u potresnoj obradi Schubertove dijaloške solo pjesme " Kralj vilenjaka " u dodatku.

Možda mrvicu sučeljenije, glazbenice bi i prethodno izveden prvi stavak (Allegro moderato) Schubertove Arpeggione sonate u a-molu, D 821, odsvirale za nijansu nadahnutije, čvršće i plesno naglašenije.

Još veći četveroručni zalogaj predstavili su Golan i Detoni koncentriranom, preglednom, dobro strukturiranom i tonski bogatom izvedbom nadasve slojevite Schubertove Fantazije u f-molu, kapitalnog opusa za klavir četveroručno koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Groznicu iščekivanja proglašenja najboljih pokušali su smiriti, uistinu dojmljivom svirkom Schubertove Sonate u a-molu, splitska čelistica Kajana Pačko i zadarski gitarist Hrvoje Šteko.

Program se sastojao od originalnih skladbi pisanih za klavir četveroručno: Schubertove Fantazije u f-molu op. 108, izbora od tri Dvorakova Slavenska plesa (e-mol, op. 46 br. 2, e-mol, op. 72 br. 2 i As-dur, op. 72 br. 8) i prvih pet Brahmsovih Mađarskih plesova iz prvog sveska.

K tome, za razliku od većine gudačkih kvarteta, pa i onih vrhunskih, Kvartet Hagen istražuje referentnost pojedinih misli ne samo unatrag (podcrtavajući, primjerice, motiv iz Schubertove pjesme Vilenjak u posljednjem stavku), nego i unaprijed u Scherzu se tako moglo prepoznati koliko je glazba svijeta Nibelunga u Wagnerovu Rajninom zlatu u svojoj ritamskoj okosnici nadahnuta upravo ovim Schubertovim kvartetom.

Panoramski razgled grada, posjet Katedrali s najvećim i najkompleksnijim mehaničkim satom na svijetu, svakoga dana figure se pomiču uz zvuke Schubertove Ave Marija.

Iz bogatog reperotara snimio je, među ostalim, sve Beethovenove sonate, kompletan Mozartov klavirski opus, Bachov Dobro ugođeni klavir, Bartókove koncerte za klavir i orkestar, te Haydnove i Schubertove sonate.

Prvi javni koncert na kojem su izvedene isključivo Schubertove skladbe, održan je neposredno pred njegovu smrt, 1828. godine.

Velik pljesak s pravom je ispratio posljednji koncert Majstorskoga ciklusa HRT-a nakon izvedbe Schubertove 9. simfonije u C-duru, ' Velike '.

S tim je orkestrom snimio i niz CD-a, među kojima se ističu snimke Brucknerove Sedme simfonije, Schubertove Devete simfonije i Orffove kantate Carmina Burana.

Tako npr. interpretacije Brahmsova Requiema (Matačić) ili Schubertove Šeste mise u Es-duru (Horvat) ostaju ipak samo korektne iako distinktne izvedbe, čiji je razlog i u nepostojanju nekih tradicija, ali i u drukčijem pulsu i bioritmu same sredine u kojoj je orkestar Zagrebačke filharmonije djelovao.

Tako se i u ovoj svečanoj prigodi odlučila hrabro uhvatiti ukoštac s iznimnom težinom Schubertove Fantazije u C-duru, D. 760, op.15 zvanih Wanderer i Slika s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog.

Od svih djela na ove dvije edicije treba još naglasiti sjajnu izvedbu Verdijeva Requiema (Margaret Price, Ruža Pospiš Baldani, Nicolai Gedda, Luigi Roni-Matačić), potom Haydnove Londonske simfonije (Matačić), koja je zanimljiva jer za razliku od izvedbi Mozartovih simfonija (25. i 40. u g-molu) i Schubertove Druge simfonije u B-duru (također pod ravnanjem Matačića), ostvaruje pravu mjeru klasike njezine finoće i blagosti unutar preciznih strukturalnih postamenata na kojima stoji povelik dio kasnijeg opusa i klasike i romantizma.

Bio je to najprije lirski raspjevani Andante sostenuto, drugi stavak Schubertove Dvadeset prve glasovirske sonate, odsviran predanom muzikalnošću koja je istaknula svu ljepotu majstorove glazbe.

Austrijski ih je dirigent pripremio i pokazao kako zamišlja interpretaciju Mozartove 1. simfonije, Stamitzovog Koncerta za violončelo i Schubertove 5. simfonije.

Vjerojatno je najljepša upravo slavna Serenada (Ständchen) koju možemo opisati i kao savršenu sinesteziju ljubavnog pjesničkog teksta i romantične Schubertove glazbe nadahnute mladošću.

U drugom dijelu programa ostao je sam dirigent Ivan Dražinić sa svojim glazbenicima i njihova pozornost bila je usmjerena na partituru Schubertove Simfonije broj 3 u D-duru koja ne spada u najzrelija orkestralna majstorova djela, ali joj se ne može poreći nadahnuto izgaranje kroz pjevne lukove.

Legitimno pravo na (objektivistički) izbor o kojemu se (subjektivistički) priča, Hilary Hahn u djelo je energično provela i u Finalu Koncerta s pseudonarodnim štihom, dok će s neobičnom obradom Schubertove pjesme Vilenjak u dodatku još jednom potvrditi hitrost znanja i upravo sportske discipline i vještine.

Jer, niti se svaki dan čuje violinista kakav je Laurent Korcia, niti se svjedoči jednoj zaista kvalitetnoj interpretaciji posljednje Schubertove simfonije.

Ispostavilo se da samo jedan od mojih dvanaest studenata zna sve trideset i dvije Beethovenove sonate, a ni jedan sve Schubertove.

Trenutak kad se smjenjuje old school hip hop sa samplom Schubertove Nedovršene Simfonije u High 5 jedan je bizarnijih u povijesti pop glazbe, a relativno jednostavne strukture skladbi razlomljene su upotrebom toliko kaotičnih zvukova i slojeva da album na trenutke djeluje kao proizvod šizofrenika.

Njegova (studentska) interpretacija Schubertove Nedovršene simfonije koja mi je ostala u sjećanju, obećavala je karijeru koja se potom zaista i dogodila.

Prije nje i Lisztova obrada Schubertove Ave Marie koja je se s lijepom ocjenom od četiri i pol zvijezdice može naći i na YouTubeu.