Asuman Suner u studiji New Turskish Cinema: Beloging, Identity and Memory (2010) dobro uočava kako se spomenuta produkcija grana na dva kolosjeka s jedne se strane javljaju komercijalni, odnosno mainstream filmovi koji imaju svojevrsnu funkciju crowdpleasera i bilježe veliku gledanost domaće publike, a s druge su strane ambiciozniji i umjetnički orijentirani projekti koji često sakupljaju lovorike na prestižnim svjetskim filmskim festivalima, poput autorskih ostvarenja Nurija Bilgea Ceylana (Uzak, 2002, Klime/Iklimler, 2006, Tri majmuna/Üç maymun, 2008, Bilo jednom u Anadoliji/Bir zamanlar Anadolu ' da, 2011), Rehe Ederma (Vremena i vjetrovi/Bes vakit, 2006, Moje jedino sunašce/Hayat var, 2008), Zekija Demirkubuza (Nevinost/Masumiyet, 1997, Vjera/Yazgi, 2001, Sudbina/Kader, 2006, Zavist/Kiskanmak, 2009) ili egzilantskih preokupacija njemačko-turskoga filmaša Fatiha Akina (Glavom kroz zid/Gegen die Wand, 2004, Na rubu raja/Auf der anderen Seite, 2007).