... onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hilja da ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam " poštu " našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijed nih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila " Make love not war " i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli " oslobodioci ", pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu - pod izlikom da " spašavaju " robu od " ćetnika ", kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu " vlasti " nisam smio pretrčati tu " atletsku disciplinu ", nego zamračiti prozore i ostati puza ti po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali " balijama ", jer je u njoj, navodno, bilo najviše " srp skih knjiga ", kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod...