I tada je Semić, koji bi najradije već sad otišao poniziv se toliko, i još jednom zamolio.

Petar Semić pogledao je časak prema krevetu, gdje je ležala njegova žena, a onda je, ne kazavši ni riječi, pošao kraj divana na kom je sjedio Martin u drugu sobu.

Stari Semić raširio je ruke i zaplakao.

I stari Semić, što je stajao kod prozora na hodniku, gledao ih je i sav drhtao od plača.

Nakon pada Klisa u turske ruke mnogobrojne su izbjeglice iz Dalmacije naseljene u Semić i okolna sela Lupoglavske gospoštije.

Semić, naselje 2 km sjeverno od Lupoglava (45 22 N; 14 7 E; 540 m nadm. vis.); 99 st. (2001), općina Lupoglav.

Semić je mali gradić u R.

Sve to zajedno u Neviđanima (naselju koje se spominje još 1077. godine i u kojem se pored bezbroj još neistraženih lokaliteta iz ilirskog i rimskog doba ističe crkva Sv. Mihovila s kipom iz 1018. godine), Mrljanima (naselju koje je u antičko doba bilo podno brda Semić) te u Dobropoljani (naselju najpoznatijem po hrvatskom košarkaškom velikanu Krešimiru Ćosiću) spada i u svojevrsni, nažalost, još uvijek nedovoljno iskorišten, osobiti oblik turističke podsezonske ponude.

Semić se smrknuo čim ga je opazio, no Žgalin je pošao ravno prema njihovu stolu.

Martin Semić čeka na ulici nedaleko knjižare, gdje je pred osam dana ponudio svoju zbirku novela.

Zatim Vildana Semić mag.san.ing. koja se osvrnula na potrebu edukacije muslimana u Republici Hrvatskoj o halal hrani kao zdravoj hrani.

Semić se sad još jače smijuckao.

Mrzeći prazne napirlitane aktivne časnike, lažnu kulturu, kojom su se dičili njegovi pričuvni drugovi; podlo puzanje i bestidnost novinara; Austriju što je vješanjima i zatvorima silila ljude da se bore protiv svog uvjerenja; daveći se u močvarnom prahu, što se širio od ondašnjeg društva, Semić je iskazivao svoje osjećaje u neograničenoj mržnji prema Njemačkoj i Austriji, koju je smatrao njemačkom kolonijom, a austrijskog cara i kralja najmoćnijim vazalom njemačkog cara, premda je ovo posljednje njegovo mišljenje bilo prilično naivno i svojevoljna kombinacija čovjeka koji se sve dotada nije zanimao za politiku, smatrajući je niskim i nedostojnim zanimanjem za religiozna čovjeka visoke kulture.

Otada je jedina knjiga što ju je Semić nosio uza se bila »Novi zavjet«.

Petar, Semić stao je trpjeti od progonstva.

Druženje je potrajalo nekoliko sati gdje su se rekapitulirali dojmovi i tako su gosti sa velikim zadovoljstvom i dobrim utiscima krenuli svojim kućama, sa našim obećanjem da ćemo opet doći u Semić i naravno ne odlazimo bez šampionske titule i bar desetak zlatnih medalja.

I tada je došao čas kada Semić nije više mogao da sve to podnosi.

Najednom se stari Semić zaustavio kod stola, i ne obazirući se da li ga tko promatra, stao s jednog tanjurića uzimati otpatke od cigareta i trpati ih sebi u džep.

I Semić je osjećao kako s njom umire pomalo i nestaje njegove duše.

Kad je vidio kako Ana donosi svaki dan majci žemičaka, voća ili kolačića, Petar ih je Semić obje strahovito zamrzio.

Što se bojiš? - vikao je stari Semić, gurajući pred sobom Anu, koja je nekoliko časaka stajala neodlučno na vratima.

Zar je to doista Martin Semić stajao pred njim.

Stari Semić problijedio je kao zid.

Semić je sam sebe tješio u tim riječima.

U antičko doba je naselje bilo podno brda Semić, a danas je smješteno uz obalu gdje se ističe lijepa pješčana plaža.

Petar Semić baš se sagnuo da pobere čik.

Petar Semić otišao je kući uvjeren da je otkrio svog glavnog neprijatelja.

Konačno Semić to više nije mogao podnositi i prijavio je Kolosjeka na redarstvo.

Martin Semić prebolio je svoje materijalističke doživljaje.

Martin Semić sjedio je u jednom kutu kavane sa Ernestom Sinnom, mladim đakom filozofije, koji je bio namješten s njim u istoj redakciji.