evo, u zagrebu rodih prvo. u petrovoj. bez " mitologije ", bez preporuke, sa vrećicom i uputnicom dođoh u petrovu. rizična trudnoća (šanse cca 0,1 %), sjedim u hodniku, u drhtavim bliedim rukama, dva papira: jedna uputnica i jedan nalaz. ne znam ni di ću ni šta ću. suza suzu goni, a ja ih ustežem. dok sam ispuvljivala nos, začujem glas: što ste vi trebali, gospođo. ugledah pred sobom jablana od dva metra, dadoh mu papir, on pogleda i veli: pođite sa mnom ovamo. malo sačekah pred vratima ambulante dok me sestra nije pozvala unutra. tu me jablan prigleda, a sestra uputi u sobu. uđoh ja u petrovu za pola sata, taman prispila na ručak. kasnije sam saznala da je jablan bio predstojnik tog odjela, doktor kuvačić. bez " mitologije " dobih svu potrebnu njegu, i telefon " uno vrime " u sobu kad bi me moji zvali, sestre bi kucale dok bi ulazile, a čistačice pomagale ići na wc... prvo dite, prva radost, na najsvitlijem mistu na svitu. to je, ljudi moji, europa. u splitu sam morala platiti doktoru da mi se pruži hitna intervencija radi koje sam i primljena. ni prijetnja sepsom mu nije mogla skrenuti misli s maraka. sestre mi nisu htjele pomoći ustati s kreveta da ručam, a čistačica je na moje oči, inficiranim brisačem, tjerala raskravljenu rodilju iz wc-a. neponovilo se. iskreno se nadam da se stanje popravilo. tada je još bio rat i možda im plaće kasnile i možda... ma nemam pojma... pišem da ubijem vrime do 4 sata