Primjerice, grčko-makedonski vladari su u vrijeme helenizma intenzivno nastojali spojiti egipatsku i grčku kulturu u jedinstvenu stvarajući sinkretička božanstva poput Serapisa, dok su Rimljani inspirirani faraonskom umjetnošću imitirali kipove pojedinih egipatskih božanstava koja su i sami počeli štovati.

Zapravo kult Serapisa nastaje stapanjem Ozirisova i Apisova kulta, pa je Apis shvaćan kao Ozirisova duša (ba).

Ukoliko masonerija simpatizira Serapisa, to je s moje strane više minus nego plus, jer nisam pristalica elitizma, tj. profesionalizacije, tj. kastinskog sistema, bilo da se on hvali u podjeli svećeničkih funkcija (zbog posluživanja oko stola u Bibliji), bilo zbog drugih razloga jednako kao što jesam protivnik kršćanstva, islama, židovstva i koječega, a ono za što jesam jest načelo haurvatat; tj. cjelovitosti (čovjeka kao bića), odnosno težnje prema zdravlju na temelju slobode govora, mišljenja, protoka informacija...

Tako, preko Šive, Ozirisa, Apolona i Dionisa, Serapisa i brojnih drugih dolazimo i do Krista, a kao što se predstavnici katoličkih, pravoslavnih, raznih protestantskih i drugih snaga ima različito mišljenje o oblicima i odnosima među trojstvima, anđelima, svecima i drugima isto tako su predmetom sukoba viših redova u hijerarhijama egipatskih gradova bili više obožavane specifične hijerarhije, a mitologizirana priča te kult o Ozirisu prelazila je granice pokrajina.

Međutim da su Serapisa također štovali i robovi, stranci, o njegovom svećenstvu, prorokovanju, knjigama kojima su se eventualno koristili - kakve izvore za pitanje načina širenja ove religije, jer je očito po ratnim uspjesima Ptolomejevića da se nije širila tek silom?

3. izgoni pristalica Serapisa iz Rima u više navrata u godinama prije i poslije navodnog rođenja židovskog mesije pokazuju da je prije Neron i slični njemu tjerao prije pristalice Serapisa i Židove zbog međusobnih sukoba, a ne kršćane, temeljem uobičajenih građanskih ratova u Rimskom carstvu (vrlo često povezani osim s pitanjem tko će idući postati car i s religijama raznih pristaša sukobljenih stranaka...).

Preširoko si otišao da bih sad ulagao napore za takvo nešto a što se tiče Serapisa nešto ću da ubacim, čitao sam o tome davno i sjećam se onako od prilike detalja ali pronaći ču konretno pa odgovoriti ovde kako su vješto odradili tu novu religiju.

Očito je osim što su katolicizam i pravoslavlje, izgleda i Hans Küng koji je napisao djelo kojim pokušava voditi raspravu s religijama - a Serapisa i Serapeume niti ne spominje (neznanje ili namjerno prikrivanje??), činili podosta na pomicanju informacija o značaju Serapisa za povijest, da zapadni Europljani i SAD (očito masoni) nisu činili isto tako:

Za progone kršćana znamo iz filmova, zašto ne znamo za progone pristaša Serapisa i slično?

Niti Serapis nije bio toliko vješt u pomirenju kao što tvrdiš jer postoje podaci o združenom slavlju Serapisa i Zeusa u isti dan u Aleksandrija, procesija s bakljama, i opis tih ljudi i svega skupa kao nešto od najveličanstvenijeg što je putopisac vidio...

Makeodnci Aleksandra su dalje vodili kozmopolitsku politiku (prema Aristotelu s osvojenima su trebali postupati kao sa životinjama i biljkama,, ali je očito da se postupilo drugačije), a ostaje za istražiti je li ono zanimljivo za ma kakva terapeutska djelovanja od strane religijskih educiranih liječnika već stvoreno kod Egipćana i bilo više naklonjeno ljudima raznih socijalnih, kulturnih i nacionalnih slojeva; odnosno tema je vrsta prozelitizma ili čega već kojima su se pristaše Serapisa služile?

Religija/kult Serapisa (koji se pojavljuje uz Izidu) spomenuta je kao fenomen stvoren od Ptolomejevića i Manetona kao sinkretizam između Makedonaca, Grka, Egipćama, a najveći pad predstavlja dakako uništenje aleksandrijske knjižnice tj. " kćeri " te knjižice smještene u četvrti Rakotis, na najvišem dijelu Aleksandrije gdje je smješten Serapeum.

Meni se čini da si ti navijač Serapisa koji bi na navijače Kršćanstva nasrnuo.

Neki su ljudi bili sljedbenici i po nekoliko različitih kultova importiranih iz Istočnog Carstva, kao npr. kulta Magne Mater i Atisa, Serapisa, Jupitera Dolihenusa, Hekate, Liber Patera, a s druge strane su opet, bez problema, obnašali visoke svećeničke funkcije u službenim carskim kultovima.

Cilj je očito bio sa Serapisom stvaranje jedne religije za sve, a kako je to išlo postepeno, pokazuje podatak o združenoj svečanosti Zeusa i Serapisa...

Uz Dioklecijanov stup u Aleksandriji, tamo gdje se nekoć nalazio čuveni hram Serapisa, još uvijek bdiju sfinge.

Egipćani su imali muškog boga snova Serapisa i brojni hramovi bili su posvećeni njegovom obožavanju.

Lik boga Serapisa često je bio uklesan ili urezbaren na uzglavljima i naslonima za glavu kreveta starih Egipćana.

Osim što je uništen najutjecajniji Serapeum, potom je ubijena matematičarka Hipatija, a djelovanjem Ćirila Aleksandrijskog nastaju i specifične promjene od prevelikog značaja za povijest kršćaske teologije da se o njima ne bi detaljnije raspravljalo; kao i o cijelom razdoblju od prvog do četvrtog te petog stoljeća, ali s obzirom da su Ptolomejevići vladali ograničenim teritorijem, a kult Serapisa se proširio toliko daleko u starom svijetu, očito je znakovito za razvoj i shvaćanje religija uopće - uloga tog božanstva, odnosno njegovog trojstva, svećenstva, ukupne simbolike.

Npr. od simbolike Serapisa i Izide su i zmije čiji se repovi isprepliću...

Pošto je sinkretiznom pokušano od svega skupa stvoriti Serapisa kao " jedinog Boga " promatranje geometrije, tj. broja je očito vrlo važno za teologiju, koje je problem, čini se, osnovni taj što ne poznaje al-pha-bet abecedu hijero-glifa, već inzistira na nacionalističkijim apstrakcijama...

Izbjegava li se i danas pitanje Serapisa namjerno u kršćanskoj literaturi i praksi rimokatolicizma i pravoslavlja?

Općepoznato je oduševljenje cara Hadrijana Egiptom, koji je u svojoj vili u Tivoliju dao podići kanal nazvan Kanope po istoimenom kanalu u Aleksandriji, a na čijem se kraju nalazi Serapeum - svetište božanstva Serapisa.

Tako je uz kult Serapisa povezan sa štovanjem Izide.

Bolničkim se liječenjem može smatrati i ono liječenje, kojim su se bavili svećenici u staroegipatskim hramovima Izide i Serapisa ili u starogrčkim hramovima Asklepija.

Tekst sumnjivih namjera jer kada se već spominje Krista potrebno je krenuti ab ovo od ostataka Dioniza Serapisa Ozirisa i inih stvorena je sveta drama o takozvanom Kristu paljevinom i uništenjem Serapeuma.

Pored svega postavlja se i pitanje uloge Serapisa te carske uloge uopće u formiranju kršćanskih kanona, odnosno svijeta kakvog poznajemo?

Predmet na glavi može se prepoznati kao košara-modius, a upućuje na pretpostavku da se možda radi o prikazu Serapisa.

No činjenica je da je prahrišćanska, terapeutska zajednica Hrista Serapisa, koja je poznavala Jovanovo, vodeno krštenje postojala mnogo pre Marka, koji ju je očigledno samo organizaciono okrepio i povezao sa Crkvom u Jerusalimu.

Egipatske spolie, umjetnine i njihove imitacije, kao i kultni utjecaji prisutni su u rimskoj civilizaciji stoljećima prije Dioklecijana, posebno kult božice Izide i Serapisa (Ozirisa).