Ta bojazan od budućnosti koju uporno emaniraju i šire poput virusa gotovo svakom svojom gestom, taj fatalizam po kojem smo svi prepušteni pukom slučaju i koji se usuđuje javno izreći aktualni premijer, taj nepresušni osjećaj da ova država nije tu da nam i u jednom aspektu služi, nego isključivo zato da mi nju servisiramo i plaćamo, taj dojam da osim strepnje od gubitka radnog mjesta, daljnjeg smanjenja plaće, nemogućnosti otplate kredita ili većih poreznih izdavanja za imovinu koju objektivno ne mogu ni prodati ni darovati građani ne mogu ništa drugo i bolje očekivati toliko je psihološki poguban da je uvjerljivu većinu zaključao u neprobojnu egzistencijalnu čahuru gdje čami, grčevito stišće ušteđevinu, minimalno troši i iščekuje Susvita.