Što je sve Pilar smatrao neprihvatljivim u Seton-Watsonovim razmišljanjima?

Prije svega, učestalo je predbacivao Seton-Watsonu da nije shvatio kako je nastao i kako se razvijao svesrpski pokret te koji su uopće njegovi ciljevi.

Utjecajni Seton-Watson je svoju analizu južnoslavenskog pitanja, koju je fokusirao na odnos između Hrvata i Srba, započeo konstatacijom da ta dva naroda već govore istim jezikom: ÂťLinguistic unity has already been achieved; for the Croat language is Serb written with Latin, the Serb language, Croat written with Cyrillic characters.ÂŤ Slijedom teorije o jednom jeziku nije bilo nimalo čudno produžiti korak do zaključka da su Hrvati i Srbi jedan narod.

Međutim, Seton-Watson nije dovoljno uzeo u obzir jezične sporove, koji su upravo pokazivali da nije ostvaren model jedinstvenog jezika, nego se jednostavno prilagodio južnoslavenskoj jezičnoj ideologiji, formuliranoj još tijekom razdoblja romantizma.

Pilar je ozbiljno shvatio Seton-Watsonovo pisanje jer je bio svjestan dometa koje je škotski publicist mogao postići u inozemstvu.

Primjerice, Seton-Watson je pisao o hrvatskom banu da je kao Âťa man of ruthless will and great political ability he was able by a judicious combination of corruption and intimidation to get a sufficient number of complaisant persons returned at elections to form a governmental majority from their ranksÂŤ.

Seton-Watson ima posve pravo, kada tvrdi, da je Khuen pokvario u Hrvatskoj čitavu jednu generaciju.

Ipak, što se Seton-Watson više približavao europskoj ratnoj dimenziji to je za Pilara bio odbojniji.

Da bi upozorio na neke pojedinosti koje su išle u prilog obrani njegovih teza Pilar je navodio prvotne izjave Seton-Watsona koje su pokazivale svojevrsnu odbojnost prema čvrstom vezivanju svih Hrvata i Srba iz navodnog straha da bi se tako kulturno naprednija hrvatska strana pretopila u ÂťistočnojÂŤ kulturi pravoslavnog svijeta što bi oslabilo prigodu za kvalitetniji razvoj Balkana.

To je mišljenje engleskog učenjaka dr. Seton-Watsona, godinama glavnog zagovaratelja južnoslavenskog jedinstva, a sada žestokog kritičara jugoslavenskih neovisnih pokreta; njega ni Pašić ni Srbija ne mogu optužiti za nepoštenje.

U spomenutom se djelu Pilar dosta osvrtao i na opus utjecajnog Roberta Williama Seton-Watsona (1879 - 1951), koji je, pod pseudonimom Scotus Viator, od 1905. objavljivao puno kritičkih tekstova o međunacionalnim odnosima u Austro-Ugarskoj.

S druge strane, Seton-Watson je mijenjao svoja gledišta o Srbima i Kraljevini Srbiji.

Tek će poslije Seton-Watson otkriti specifičnu srpsku vrijednost koja zaslužuje posebnu pozornost u političkim procjenama, a ne privođenje među jednu od austrijskih zemalja.

Time su nestale Seton-Watsonove bojazni o Âťorijentalnoj barbarskojÂŤ prirodi Srbije.

Pilar je subjektivno smatrao da je Seton-Watson više podlegao utjecaju svojih srpskih prijatelja nego engleskoj orijentaciji u ratu.

Opet, zanimljivo je istaknuti da Seton-Watson poslije, uza svu privrženost Jugoslaviji i kritici kako hrvatskog tako i srpskog nacionalizma, nije odbacio stara gledišta o civilizacijskim razlikama.

Premda je bio nekoliko puta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, gdje se upoznao s vodećim figurama javnoga života, nemamo nikakvih dokaza da se Seton-Watson susreo i s Pilarom.

U tom ozračju napisao je Pilar da Âťtko želi nešto saznati o pitanju južnih Slavena mora posegnuti za Seton-Watsonom ili srpskim piscimaÂŤ.

Djelomično su se Pilar i Seton-Watson slagali i u ocjeni starčevićanstva.

Pilar je zapisao: Âť /.../kao što Seton Watson izpravno opaža, Starčević preziraše suvereno sve praktične mogućnosti u politiciÂŤ.

Sličnog je mišljenja bio i Seton-Watson, za kojega je u Hrvatskoj najznačajniji političar bio Strossmayer.

U pogledu aneksije BiH nužno je istaknuti još jednu točku razdvajanja između Pilara i Seton-Watsona.

S druge strane, Seton-Watson je odobrio aneksiju BiH i jačanje austrijske reputacije, ali je Aehrenthalovu političku liniju ocijenio kao Âťdangerously undermining international peace by striking at established treatiesÂŤ.

U takvu je ozračju Seton-Watson pokušao biti neutralan.

Promatrajući unutarnje uređenje, Seton-Watson je postao sklon narodima koji se nisu osjećali ravnopravni u dualistički uređenoj državi.

Seton-Watson je u spomenutoj knjizi Die sĂźdslawische Frage im Habsburger Reich pretpostavio postojanje triju rješenja za južnoslavensko pitanje: velikosrpsko, velikohrvatsko i trijalističko.

Seton-Watson u svojoj temeljitoj analizi južnoslavenskog pitanja nije našao mjesta za političku afirmaciju Slovenaca.

Sloveći kao dobar poznavatelj političkih i narodnosnih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Seton-Watson se našao ponukanim da se kritički osvrne na političke prilike u banskoj Hrvatskoj za Rauchova vladanja.

Iako je Hrvatima pridavao tako veliku važnost u kontekstu očuvanja države Habsburga, Seton-Watson ih nije mogao sagledati kao samostalan narodni entitet, nego ih je u kontekstu Âťvanjskoga sudbinskog pitanjaÂŤ Monarhije vidio nužno amalgamirane sa Srbima: ÂťJedinstvo hrvatsko-srpskog plemena [... ] može se postići samo na dva načina: ili uz pomoć Austrije u okviru Monarhije ili unatoč protivljenju Austrije izvan okvira MonarhijeÂŤ.

Znajući da je svojom tvrdnjom ušao u opasne vode međunarodne politike, Seton-Watson je odmah ustvrdio da on isključuje mogućnost Âťujedinjenja hrvatsko-srpskog plemenaÂŤ izvan granica Monarhije: ÂťOtrgnuće južnih Slavena ispod habsburškog žezla bilo bi zamislivo samo onda ako bi došlo do uništavajućeg poraza austrijske vojne sile, nakon kojeg bi uslijedio rasap Monarhije.