Nanizane palete boja ruvinala sićanja moja.

I tako iz dana u dan polako, sjetno u mekim tihim odsjajima vatre s ognjišta gore sićanja..

U košarici mojih sićanja najbogatija, najstarija još uvijek tako živa, sićanja su na ditinjstvo i ranu mladost.Rodno misto moje, malo selo na kraju " svita ", lipotom svojom i danas diše.Vraćaju se ljudi, obnavljaju kuće, obrađuju vrtle, obrezuju, čiste, masline i smokve.Čiste se i mnogobrojne stare lokve (bunari). Posebnom friškinom miriše taj kraj.Meni još uvijek izgleda kao mali raj.Miriše mi na kruv ispod sačure, koji više nikad nije zamirisao tako, a još uvijek mi ga je ispeći lako.

Sve to plane pokoji put i u tuđini zbog iskre sićanja pri sritanju sa rodijakon, poznanikon iz zavičaja, na sami spomen mista srcu mila.

I to smo doživili, opet puše bura ko iz legendi naših starih, ko iz sićanja naših didov i bab, ko one bure iz dana kad su današnji stari bili mladi - bura koja puše takvom snagom i brzinom, i puše danima takvom silinom da puno velikih riba i sipa izbacuje, smrznutih, na škari i plaže od Zrća do Paga.

Sad je Ivan san uz komin, i sićanja.

Njegove knjige ne moraju imati neku literarnu vrijednost, ali su pisane s ljubavlju prema ljudima i rodnom kraju. »Naime, u trideset i dvije godine, koliko je proveo kao umirovljenik, napisao je i izdao trideset i tri knjige, koje ovdje navodimo prema godini izdanja, a tridesetčetvrta knjiga ostala je u tisku: 1. Punat 1., Krčki zbornik, svezak 23, posebno izdanje 17, Krk 1991. 2. Punat 2., Krčki zbornik, svezak 24, posebno izdanje 18, Krk 1991. 3. Lijepi Punat 1., Krčki zbornik, svezak 38, posebno izdanje 32, Krk 1997. 4. Lijepi Punat 2., Krčki zbornik, svezak 39, posebno izdanje 33, Krk 1997. 5. Punat, naš dragi zavičaj 1., Punat 1998. 6. Punat, naš dragi zavičaj 2., Punat 1998. 7. Glasovita župa Baška, svezak I, Krk 1998. 8. Glasovita župa Baška, svezak II, Krk 1998. 9. Stara pisma o Ocu Bartulu Pajaliću Redemptoristi iz Baške, Zagreb 1998. 10. Zidari crkve Svetoga Dunata pokraj Punta, Punat 1999. 11. Slavimo Bezgrešnu Svetom Krunicom, Punat 2000. 12. Bogorodica sa izabranicima, Punat 2000. 13. O ekumenizmu, Punat 2001. 14. Život Jakova Maračića, sluge Božjega iz Punta, 1876 - 1944., Punat 2001. 15. Život oca Bartula Pajalića, Redovnika Redemptoriste umro na glasu svetosti 1791. - 1863., Punat 2001. 16. Uspomene na Ilire u Puntu i u okolici Punta, Punat 2002. 17. Neke žalosne uspomene na talijansku okupaciju 1941. - 1943. prigodom 60. godišnjice, Punat 2003. 18. Kraljevstvo Jagančevo, Punat 2003. 19. Stotina Kristovih radnika iz Krčke dijeceze, Punat 2003. 20. Vidim nebo otvoreno, Punat 2004. 21.72 učenika Isusovih misionara Hrvata, Punat 2005. 22.300 crkvi i kapela na otoku Krku, Punat 2005. 23. Život Dr. Josipa Srebrnića, Biskupa krčkoga, I. dio, Punat 2006. 24. Vodič kroz Punat, Punat 2006. 25. Slavimo Bezgrešnu, Punat 2007. 26. Punat na Krku 1, Krk 1991. (Pretisak 2007.) 27. Punat na Krku 2, Krk 1991. (Pretisak 2007.) 28. Ukazanja Bezgrešne u Lurdu, Zagreb 2008. 29. Jedanaest vrsti redovnika u Krčkoj biskupiji (Rapskoj i Osorskoj), Punat 2008. 30. Anton Karabaić, urednik novina« Naša Sloga », Punat 2009. (Zagreb?) 31. Sićanja zi življenja, Punat 2009. (Zagreb?) 32. Uspomene, Punat 2010. 33. Hrvati Sveti, Blaženici, Sluge Božje, Punat 2010. 34. (u tisku) Za ovo što je ostavio i za sve ono što je kao svećenik utkao u život crkve u Krčkoj biskupiji, neka ga Veliki svećenik Isus Krist učini dionikom svoga svećeništva i udijeli mu nagradu među svetim pastirima

Reka mi je napisat neka svoja sićanja za ' dite ' (knjigu) ' Što li ce biti od ove dice '.

Ah sjećanja, ' a sićanja naviru leute moj.

svi mi imamo neka lipa sićanja na ona vrimena, ako ni za šta drugo, a onda zato šta smo bili puno mlađi.

To je večer sićanja na najbolju košarku koja se ikad i igdi igrala u Europi.

Dugo san još iz sićanja vraća slike oni pusti utakmica, radosti kroz serije trijumfa, sve one sriće i ponosa šta su nan ti ljudi darovali kroz lipi sport šta ga nazivlju košarka.

I moran napisat da mi se iz oti sićanja ružno prišaltat u zbilju pa gledat sadašnju igru na splitskin Gripan ili bilo di u Hrvatskoj.

»šija šete šija šete štađuni doliću odliću i prolića i lita pasaju ne fermaju i kroz svist i savist misto i ditinjstvo ka munja proliću i kolivka kroz zavit i zavist na vitru siveru juja se juja i gnizdo i tić ditić još uvik na mistu čeka čeka šija šete šija šete al tići drugi neki ditići u gnizdu ditinjstva sritna gnizde se gnizde i judi drugi neki u kući jubavi u kužini za obid sidaju i nediju svetu blaguju i u kamaru ditinjstva mirisna sritna liježu i kroz ponistre dici drugoj nekoj misec miga miga šija šete šija šete a u ženi zriloj žeravica uspomina tinja tinja i u noći ladnoj di vitrovi siverni pušu i dušu i tilo lede lede daleko od gnizda kamena draga kad žar razgori se i kad vatra jubavi zapretena raspiri se a sićanja kad užgaju se kroz svitlo munje dok nebo i dušu para vidin misto milo bilo cilo i ka leptirica oko sviće miston obnevidila oslipila kružin i krila na svići pržin i čujen ćaću šija šete šija šete šoto voče viče a u noći o ponoći kad samoća i gluvoća dušu i tilo pritišće i tišći tišći suze mi grunu i plačen i vičen fali mi fali gnizdo sritno tamo doli i sićanje boli boli i jubav za miston za diteton za srićon gori gori i fale mi fale kale niz koje ćaća je kalava i nebo kalava jerbo lišo bez punta bi osta kad balota uz bulin fermala ne bi i fale mi fale skaline niz koje ćaća je skalava kad balun iša je igrat i kad konop iša je potezat i uvik kad munja sivne i sićanjem mine vidin ćaću kako niz kalu kuri kuri dok šalpa na vitru vitri se vitri i poželin vrime i šveru i uru da vratin i ćaću i mater i sriću da vratin i misto i ditinjstvo da vratin i dite sritno tila bi tila da vratin dok vitar siverni brije me brije dušu i tilo brije brije i tila bi tila da ćaća vatru nakuri i da uz vatru sidnen i steplin se steplin dušu i tilo da steplin i u situ na kominu pučke da pečen al ka žena zrila ća gnizdo drugo neko gori na siveru svila je znan da nigdi sriće do kuće ćaćine i mista ćaćina nima nima i dok siver na refule po škinima slabin nejakin tuče me tuče i dok bis i jid po ženi švogaju se švogaju tić ditić jopet postajen ća ćaću i kuću išče išče i od sriće bez riči nima nima ostajen i čujen ćaću šoto voče viče šija šete šija šete«

Štoviše, antologijski refren " Daleko je moje more kamena Dalmacija, neman više majke što je za me molila, ostaju mi samo moja lipa sićanja miris smilja, pokraj mora maslina... " ostat će neizbrisivo zapisan u povijesti Turnja, Zadra i Dalmacije.

Oni su nakon mise sudjelovali u tzv. " Prelu sićanja " koje je ove godine organizirao Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost " Ivan Antunović " iz Subotice.

Na " Prelo sićanja " okupilo se ove godine stotinjak mladih i starijih u raznolikoj bunjevačkoj nošnji.

Košarka, balun, politika, klape prijatelja, sićanja, familija, povrj svega Split i Dalmacija, bile su njegove teme, zvonija je ka visoki kampanel nad sitnin dušama koje su sebi uzimale ono šta more stat u žep.

Dama S Njim, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti još dok sam vjerovao da Svijet mogu pomjeriti čvrstom točkom i dugačkom polugom i da se srca osvajaju paklenim jurišem lake konjice, upoznah jedan predivni osmjeh i oči djeteta što se smijahu i što me gledahu sa sasvim običnog lica. nije bila ljepotica s naslovnih strana muških magazina, praznog pogleda i namještenog osmjeha, više onako, djevojka iz susjedstva. svojom je vedrinom i britkim humorom, tih dana s kraja ljeta, bila poželjno društvo na rođendanskim partyima, bezrazložnim slavljima i popodnevnim sjedeljkama po lokalnim birtijama. na muška je laskanja i poneka djetinjasta upucavanja glumila Trnoružicu u stoljetnom snu. promatrao sam je dugo, onako iz prikrajka, kao gladni leopard svoj plijen iz visoke trave savane, tražeći riječi kojima neću u trenu postati prošlost. moja je ljubav prema tom osmjehu i tim očima svakim danom njene nezainteresiranosti sve više rasla i bujala pretvarajući grm divlje ruže što je rastao pred vratima njenih dvora u ogromnu bodljikavu živicu što se dizala visoko u nebo. i kad mi je njena kolegica, skrivečki, gurnula u ruke ključ što otvara vrata tog dvorca u kojem sniva, kao onaj princ iz bajke, posjekao sam trnovito žbunje divlje ruže i triunfalnu ušao u njen život ne shvaćajući da ću, tu preveliku ljubav, nesmotreno pretvoriti u prokletstvo. vjerujući da voljeti znači bezgranično davati, postavio sam je na tron nedodirljivosti, poklopio staklenim zvonom ukrašenim zlatom i dijamantima, darivao ju sjajnim nebeskim tjelima, kao da su samo moji i kao duh iz uljane lampe ispunjavao želje na svaki njen mig. moja je ljubav, bez pokazanih snova i izrečenih želja, ubrzo za nju postao teret koji više nije mogla nositi. sve manje sam viđao taj osmjeh, sve manje su me gledale te djetinje oči, taj tron, na koji je smjestih, postajao je sve višlji, sve nedohvatljiviji. jedne mi je hladne sječanjske noći udjelila poljubac za zbogom. u danima samoće, što su slijedili, naivno sam zbrajao i oduzimao i nikako nisam mogao shvatiti kako se to pozitivni zbroj mogao pretvoriti u takav gubitak. prvi su znaci proljeća u moj život donjeli tog visokog bubuljičavog grmalja što se drznuo poljubiti je baš kad sam gledao. kad tuga i srđba preljevaju čašu, kad nemoć urla ko ranjena zvijer, kad glad vukove natjera da ne biraju plijen, pamet se, obično, skrije u neku duboku tamu. prišao sam njihovom stolu, on se ustao i pružio ruku, a ja sam mu, bez riječi, odvalio šamarčinu. samo je stajao i gledao me, onako velik, onako jak, onako bubuljičav, onako zbunjen, a u njenom je oku zasvjetlila suza. prvi i jedini put htio sam se potući zbog djevojke, htio sam da me udari najjače što može, da moje lice pretvori u krvavu masu, da cipelama išuta iz moje glave sve one nade danima kovane u tami sobe. a on je stajao i samo me gledao. uzela me za ruku i izvela van. - ti i ja znamo da to je bila ljubav, ti i ja znamo i kolika je bila, ali samo ja znam koliko je teško bilo imati je. - mogla si samo reći i promjenio bih se... - samo bi pokušao, ovako, sigurna sam, i uspjet ćeš. - samo se nadam da ti je s njim bolje - nije, drugačije je... i došlo je onda neko sumorno ljeto i raštrkali smo se svijetom bez traga. i došle su neke nove ljubavi, velike i veće, jake i jače, i veselije i tužnije i zrelije i sve sam ih volio, ne jednako, drugačije. stavih cigarete u džep, digoh se od stola čudaka, poljubih ruku Simpatičnoj Domaćici (onako sa smješkom, da shvati kao šalu) i uputih s k izlazu. zastao sam kraj njenog stola. - ispričavam se gospođo, mislim da se znamo... - naravno, lipa se sićanja ne brišu godinama ko đačkom gumicom. znaš, najutila bi se da nisi doša. - zato sam i došao, dosta sam te jednom naljutio za cijeli život... - malo te izilo vrime, sidi... ali obećaj da ga nećeš tući - hvala, samo sam Te došao pozdraviti... a Dama S Njim, na domjenku na kojem nisam želio biti, te zime, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti.

Ne brine mene šta će tko reć ja ne želim od misli i sićanja uteć.

Pogotovo od sićanja na talijansku kanconu od prije četrdeset, pedeset godina...

Trenutačno izgovoreno, urađeno postaje prošlost na koju pada patina i ča dalje odmiče sićanja blide.

Propašću Jugoslavije nestale su i ' Dečje novine ', s njima i stripovi Mirko i Slavko, Gigant, biblioteka Nostalgija i neka lipa sićanja.

Komentator na jednom blogu (http://ross-ros.blogspot.com/2010/06/projekt-godine-istezaliste-za-kaici.html): »A onda, kako lipo sićanja naviru, siti san se i da je reka kako će svakoj Paškinji ka se još nosi po starinski svako godišće Grad Pag dat šoldi za jedan komeš.«

SV. Katarina, oli ti ga otok ljubavi, nama malo starijima pobudija je sićanja na ne tako davna vrimena kad smo ko mulci, dokazivajući sebi i drugima da smo dovoljno odrasli, plivali sa biograjskog parapeta do otoka i širom otvorenih očiju škicali dame koje su se gole golcijate miškoljile po kamenim pločama svisne naše prisutnosti, hranile svoju taštinu.

Miris karanfila i masliđana donio je ditinjstvo u moj dom vratio sićanja neka davna kada sam kao cura mlada sadila i zalivala mirise rodnog mi kraja..

treperi plamen na svići sićanja naviru ništa ne blijede znam pitanja mnoga sada ne vrijede ali opet, uvijek se pitam uvijek ću se pitati da li je moralo biti tako znam nije bilo živjeti lako problem do problema ali opet.. tko problema nema tužni su dani koji teku suza ima za cijelu jednu rijeku " nek ovo moje sranje ne utječe na vaše živote " kako si mislio da ne utječe tužno je pretužno bez tebe svića na mom stolu i u uredu gori briga me što misle ovi moji ako i misle.. nitko ne govori ni riči znaju to je moje to na moje poteze liči podrhtava sviće plamen na stolu slika ti s osmijehom na licu.. uniforma ratnika ruke u džepu stojiš u okviru vrata stare ruševne kuće pored tebi lipi bili konj pitam se sada.. jesu li to bili predznaci neki toliko je sklada u slici toj spoj snage i lipote a onda jednoga dana odluči ti reći " zbogom živote " ja još nemam snage reći " zbogom brate " nosim cviće palim sviće vidim hladni mramor ali još si tu još se s tobom pozdravila nisam možda jednom.. tko zna.. ili čekam susret naš da ti kažem ono što već znaš koliko tuga iza sebe si ostavio možda da si shvatio koliko te volimo možda bi svoj život nastavio..

kad noć svoju zavjesu spusti kad misečina prospe svoje srebro kad prošlost počme da se vraća kad sićanja prebiru po nama tko ne bi volio da je noć kraća naviru kajanja.. žaljenja prekasno, a uspomene od svega jače su u oku suza sjaj u srcu tuga u duši jad nitko nezna što nosi novi dan a noć je kajanja.. u dvorcu svitla ima a puta prema njemu nima

budim se prije svitanja gorčina mi grlo steže a u duši uvik ista pitanja listam sićanja polako list po list sitni mali biseri zrnce po zrnce jubavi u ogrlicu bisernu nanizani otkineš jedan slijedeći opet iste tragove nudi i samo opet sićanja nova budi

sićanja neka nabiru bore naša su lijepa i bit će ti bolje NA SVAKU SUZU NABACI OSMIJEH NE BUDI TUŽNA SREST ĆEMO SE OPET kad lišće bude žuto kao mjesec iznad grada ljubit ću te... ljubit ću te ljubit ću te draga