jednom, prije par godina. u domu na savi bila je interna pijanka, ili bolje rečeno čajanka i krenula je priča o baš toj temi. što da na neki način pokupiš AIDS? i sad, u raspravi, se najprije budi obrambeni mehanizam koji viče da se to meni ne može dogoditi. zbog toga, što se to meni ne može dogoditi, pričamo kako bi se čuvali, pazili ostale da se ne zaraze, bili bi uzorni.... i sad kad pogledam, kad neku činjenicu ne želiš prihvatiti, lako se kleti da ću postupiti moralno. nakon još koje pive, ko da smo stvarno bili suočeni s tom pretpostavkom, smo prihvatili mogućnost da nam se to može dogoditi. odjednom se mijenja mišljenje. najprije smo tražili ono što možemo normalno nastavit raditi. došli smo do toga da zapravo, uopće ne bi trebalo biti problema s nastavkom života, jer je uistinu malo stvari koje su nam ' zabranjene '. zbog toga smo i dalje gledali moralno i koliko se to može pozitivno na sve. međutim, kad smo počeli pričati o tome kako će nas ostali oko nas primiti. sjetli smo se reakcija onih koji n eznaju o čemu se tu radi. koji misle kako to samo dobivaju pederi. a znate kakvi su skinsi prema pederima..... nevjerojatno, ali događa se totalna promjena mišljenja. jedan za drugim se javljamo, na koji način bi sjebali sve oko sebe, jer smo i onako sami označeni do kraja života. potrošeno je puno vremena na raznorazne načine kako proslijediti virus oko sebe. zanimljivo, svi smo mi dobri, bar se takvima smatramo, jedni prema drugima, i prema okolini, a ovdje nakon jedne rasprave sijemo mržnju i bolest svud oko sebe da ne završi sve bolesno, na kraju smo se smirili. skužili smo da bi nam stvarno treba jedan period privikavanja na to i da u to vrime nas je potrebno izolirati, a nakon tog bi sasvim normalno nastavili živiti.