Bila je noć, bila sam sama, vani je valadala zima... Šetala sam gradom i pratila me tama, sve je bilo mračno, puhao je hladan vijetar a moje lice se polako počelo rumeniti od hladnoće... Malo me je i strah počeo hvatati no odlučila sam neću se bojati, odlučila sam se samo malo prošetati, ali potpuno sama... Svijetla nigdje nije bilo sve je spavalo... Hodala sam mostom, a ispod mosta rijeka je mirno tekla, ni jedan auto nije prošao ni jedna se lampa nije upalila, počelo me je biti sve više strah... Gledala sam u rijeku koja je tako lijepo tekla i imala je neki čudsan odsjaj... Gledala sam i dalje, nisam mogla presati, rijeka me je zadivila svojom lijepotom i tim čudesnim odsjajem koji je bio prekrasan... Pogledala sam na sat, bilo je kasno, imala sam mobitel no nitko me nije nazvao mislila sam zabrinuti će se za mene no nije bilo ni traga nikome... Prešla sam most i otišla sam sijesti uz rijeku na stepenice... Sjedla sam sama, gledala sam u tu čudesnu rijeku i razmišljala sam o svemu... Počelo mi je biti jako hladno ali nisam htijela otići, u džepu sam našla upaljač, sva sreća bio je pun... Ruke sam si lagano grijala sa vatricom... Oči su mi počele suziti i nekako čudno sjajiti.. Spustila sam se do čudesne rijeke i malo se nagnula i ugledala čudesan sjaj u mojim očima, rijeka mi je poslužila kao ogledalo, bilo je sve čudesno... Rijeka kao da je počela progovarati i pokušala mi je nešto reči ili možda mi dati neki znak... Sve se uzburkalo valovi su počeli udarati od veliko kamenje, i nakon par minuta sve je prestalo, makla sam se i ponovo sijela.... Osječala sam neku snagu u sebi, oko mene sve je počelo sjajti, sve ono što bi pogledala zablistalo bi... Stepenica na kojoj sam sijedila postala je sjajna, nisam mogla vijerovati... Kao da mi je rijeka dala moć i snagu, ona je i dalje nasatavila sjajiti... Nisam htijela otići s toga čarobnog mijesta, osječala sam se kao u bajci... Željela sam da taj trenutak nikada nestane....