Povijena nad đerđefom do duboko u noć slušala je vjetrove i vode od oto pljenih snjegova što su negdje vani šumjeli, pa kad bi je od duga bdijenja i sitnih šara pred njom zapeklo u očima, ona bi žmireći legla nauznak i podavala se nekakvoj toploj drhtavici; osjeti kako joj vrhovi prstiju gore, izbodeni, stavi ih na jastuk i počinje nesvjesno, polako, pa sve brže da prevlaci njima preko mekane površine jastuka, milujući i derući trošnu tkaninu, a kroz užarenu svijest promiču čudne, nikad nedokučene slike, i iz svakog ćoška proviruje po jedno muško lice.