Sjećanja naviru davna, bolom se u prošlost vraćam....

Na autocesti nema mnogo prometa i sjećanja naviru.

Pijemo i sjećamo se, a sjećanja naviru...

Vjerujem da Vam i danas sjećanja naviru, a emocije obnavljaju teške časove koji se ne daju drugima prenijeti.

Sjećanja naviru ponovno kod obilježavanja obljetnice pada Vukovara: - Svi počnu pričati o tome i sjetim se svega.

žena je, kako kažeš, nesumnjivo bila dobra i draga osoba. no često su takvi ljudi zapravo prepuni teškim događajima, traumama, empatični na tuđu patnju, emocionalno bogati. tko zna što žena u sebi nosi i kakva joj sjećanja naviru, o kojim brigama misli, ili ih je potisnula u pozadinu da joj ne smetaju u svakodnevnom životu. i, naravno, njezine nesvjesne reakcije tijela, sastav znoja, mirisi koje ispušta, sitne, nama nezamjetljive kretnje, tonalitet govora, napetost glasa, drhtanje duše koje se prenosi sitnim znakovima cijelim tijelom, zapravo se tu radi o promjenama ionizacije, stupnja kiselosti, izlučivanju određenih stresnih hormona i raznih neurotransmitera koji mijenjaju i naš tjelesni status, sve to životinja osjeti, nanjuši, zapazi, percipira onim čulima koje smo mi već odavno zatomili i zanemarili.

Legnem i sjećanja naviru i svako novo me jače zaboli.Tvoje riječi mi toliko paraju srce da se bojim iti pomisliti na njih.

Uspomene iz sjećanja naviru kao bujica, posebno u šetnji kroz grad kad vidim neke detalje koji me podsjećaju na to vrijeme.

@pimpolina - najsočnija i najzvučnija puuuuusa:))).... usprotivu sumnjalima u stabilnost braka? kerberuša i ja nismo vezani pupčanom vrpcom.... tolerantni smo i održavamo dio osobnih sloboda..... žena je jaka, sigurna osoba.... zato se valjda i dobro slažemo. oboje smo ovnovi.... zaiskri itekako von zeit zu zeit, no to su čarke nalik proljetnim olujama.... obično poludi kad dofuram doma neki novi alat... kak ' bi shakespeare rekel - mnogo vike za niš '.... sloboda, da odlazim sa društvom u brda, na otoke i sl., rezultira reciprocitetom.... to je osnova našeg dobrog braka, međusobna tolerancija i određena doza slobode.... nisam posesivan i ne bi trpio takvu ženu.... @pipi je jednom napisala, da je njen nick poznat suprugu..... pa i njega lepo pozdravljam, a pipici šaljem još eno puso - pa si mislite kaj god hoćete.... tutti.... @Alecta (@mkb pazi), jedan krak i na tebe (je, hobotnice su ukusnije)..... da odeš sa mnom u brda ili tak nekak, ne bih to zatajio, dio si družine.... vidiš, nema straha od zakonitih..... nije me bilo, jer sam bio na dužem putu.... @patak (@prava blue?) pretpostavka ti nije na mjestu.... kad spominješ zapišani WC, gubec mi se razvleče od vuha do vuha, sjećanja naviru:)))... (Zlaja 23.07.2008., 18:17:40)

Roberte da mogu dobio bi i 10 bodova.... sjećanja naviru..... listam SPOMEN-KNJIGU podsusedske škole izdanu 1986. g. za 100 godišnjicu osnovne škole Podsused.

Prolazim našim Zelenim trgom sjećanja naviru odlučujem ipak pokušati čuti ono: otvori vrata i dođi

Ponekad sjećanja naviru vrlo mirno, ali ponekad nas zaskoče svom snagom

.. morala sam nastaviti ovo.. možda ću i još.. jer sjećanja naviru.. a ja ih moram sačuvati i otkloniti.. bar na tren....

Gledam u prostrano plavetnilo kojeg dobro poznajem i sjećanja naviru, kad dolazi ona.

Drugi val promjena više je osjećajne naravi: pred prijetnjom mogućeg gubitka bližnjeg iz sjećanja naviru uglavnom ljepše uspomene, raste strah od gubitka, od ostavljenosti, neminovno se u svakodnevnu komunikaciju prizivaju i druge smrti u obitelji, susjedstvu ili krugu poznanika; a iz prikrajka izvire i strah od moguće vlastite bolesti i moguće vlastite smrti.

To je ritual s kojim se bude sjećanja, naviru misli.

Neću sad o tome što je gromio naš junak dok je bio u oporbi (npr. govor na splitskoj rivi dizali su maltene državni udar na koalicijsku Vladu, a onda isporučili Gotovinu još 7 generala Haagu kad su stupili na vlast), neću sad o tome da su predlagali odluke pa povlačili (npr. predložili smanjenje PDV-a, pa povukli, uh, sad mi sjećanja naviru o masi tih odluka, al sam rekla da neću).

Bilo mi je jako drago što sam ju vidjela onda u utorak vidjela sam Nensi i Natali a u prošli četvrtak vidjela sam i đanija i shvatila zapravo koliko su mi falili i sad dok mi sjećanja naviru od druženja s njima uz moje lice prolaze kapljice suza.

I evo sada ovo pišem, a srce ovo blesavo kuca dok misli i sjećanja naviru i odnose me, kao nabujala rijeka bespomoćnu granu drveta pokupljenu sasvim slučajno, tu blizu obale.I evo sad ovo pišem, potoci teku niz lice od sreće što uopšte srela sam te, od tuge što znam da se to više ponoviti neće.

Prošao je vikend, ponedjeljak je, i sve se malo sleglo... sjećanja naviru, vraćaju mi se natrag moje misli, i pitam se sada trijezno, dal sam stvarno tako razmišljala, tražim razlog tih misli... pa gdje mi je glava, ili sam se ponovno predala emocijama, osjećajima... dal zato u tim trenucima« tako »reagiram?

Naime, u isto vrijeme dok je na ulicama Bibinja tišina, na Facebooku se komentari množe, sjećanja naviru i međusobno se nadopunjavaju.

Pušem ja dalje prema gore, sjećanja naviru.

I dok sjećanja naviru u jednom dahu, uz širinu slavonskog duha, uz toplinu jednostavnosti, uz naglašenu ekspresiju, naizgled jednostavne impresije, kao upravo udahnuti život... izobličene, grubo deformirane upućuju na Istinitost života, doživljenog, udahnutog na deziluzioniziranu stvarnost, naizgled na spontanu ali sasvim duboku, narativnu, misaonu i suptilnu opservaciju.

A jednom se toliko napio da, kad je poželio obaviti veliku nuždu, digao je haubu na svom prastarom merđi 123 (naravno), sjeo na rub dupetom prema van, uhvatio se za haubu, i, na očigled ostalih vikendaša obavio vrlo izdašnu veliku nuždu i zaspao u tom položaju... sjećanja naviru zajedno sa suzama... hahaha

Sjećanja naviru, ali emocije su više nostalgične.

Ali smo bar guštali, puno nas je, svak bi želio po nešto pitati, reći, baciti zajeb, pa sjećanja, naviru uspomene... jeb ' ga udari to po sred njedara a mi udri po čaši.

Sjećanja naviru mirisi socijalizma, zvuci koji bude želju za biti zaljubljen, voljen, tu u vlaku koji trucka, klopoče, vibrira, skrivena igra rukama u kupeu, strastveno ljubljenje u praznom hodniku otvaram prozor da mi vjetar mrsi kosu, miris gareži i ugljena se miješa sa mirisima Slavonije, Like, rijeka, bosanskih šuma kočnice, usamljena mala mjesta u bjelini noći, ispuštanje pare, metalni zvuk lupanja o točkove, pištaljka željezničara, klo, klop, klo, klop.. ipak se kreće zvižduk lokomotive para noć budeći čežnju za dalekim putovanjima, tamo, tamo daleko od svakodnevnice; miris pohane piletine koja je bila putnički conditio sine qua non, vrhunac za nepca naroda gladnog svega, alternativa je bila daskica, nožić i slanina s kapulom il bijelim lukom - čim bi se smjestili na ofucana plišana sjedišta odmah bi počela zajednička gozba, uvod u intimno zbližavanje suputnika koje bi završavalo skidanjem cipela, opružanjem u najudobniji cik-cak položaj, jastuci su bili tuđa ramena, stomaci, bedra.

Kod Dražena to nije slučaj; i nakon 13 godina jednakim intezitetom suze se spuštaju niz lice, a sjećanja naviru...

Ne mogu napisati sve, sjećanja naviru i tuga me guši.

Sjećanja naviru polahko... Drims, moje prvo pijanstvo... onog mišu, sekače i fakera.Sve je to duboko urezano u moje srce.Pokušavam da istrgnem taj dio života nadajući se nečemu boljem ali... nema boljeg.Mi smo bile ono najbolje.BILE