Sve je to zvučalo jako uzbudljivo i takve su nas priče još jedino mogle trgnuti iz vječnog mamurluka, ali realnost je bila da smo skapavali od gladi, naprosto smo se topili pred Vjekinim očima, koji je sve to znao i već jednom u ratu preživio, one zime kad su morali jesti zarobljene Kozake da bi preživjeli, a meso im je bilo tvrdo, žilavo i neslano, sve je to on već jednom vidio, i zato mu je sada bilo neopisivo dosadno, dok je gledao kako naočigled nestajemo, kako smo sve manji, tanji i rahitičniji, to jest svi osim mene koji sam se i dalje misteriozno debljao, to si Vjeko nikako nije mogao objasniti, i čudim se kako me on nije već tada prozreo, ili me podvrgnuo bar opsežnijem ispitivanju, pri kojem bi isplivala istina o dva sušena Makedonca koja sam držao pod Debelovim krevetom još od povratka iz Beograda, i njime se hranio u noćima kad nije bilo mjesečine kako me Gizer, koji je uvijek u to doba stražario, ne bi mogao primjetiti, ali ne znam kako je to Vjeki promaklo, je on je dobro vidio i u mraku, to jest, zapravo, mogu dobro shvatiti da on to nije zamijetio jer imao je, uostalom, i prečih problema