Nastao 1890. za vrijeme skladateljeva odmora u Firenci, sekstet kao da u sebi sadrži više kako čisto kompozicijskih napetosti (nastalih zbog borbe sa zakonitostima komornoga žanra), tako i onih osobnih, u odnosu na devet godina prije skladanu Serenadu.

Naime skladateljeva supruga Zdenka Papandopulo i kći Maja Papandopulo Mijač odlučile su upravo HGZ u darovati Papandopulovu umjetničku ostavštinu, kako bi ona bila dostupna svima i kako bi se mogla dalje istraživati, izvoditi i dopunjavati.

Skladateljeva je udovica sjedila u prvom redu pariškog Theatre Mogador, a do nje su bili francuski skladatelj i dirigent Pierre Boulez te arhitekt Renzo Piano kojemu su Stanze i posvećene i koji je prije same izvedbe kratko govorio o Beriju, " graditelju nemogućeg ".

U težnji da se produbi i bolje shvati skladateljeva intencija, nepoznata ljepota i osjećajnost, koriste se svi mogući efekti pa su zadaće interpreta velike, a i više od toga.

Izvrsna interpretacija odličnih meksičkih pjevača i Festivalskog ansambla MBZ-a (u talijansko-hrvatskoj kombinaciji Icarus/Cantus) pod palicom sama autora, nažalost, nije mogla spasiti očito neuspjelo rješenje glazbenoga kazališta u kojem sama skladateljeva fascinacija zvučnim aspektom govora nije bila dovoljna da ostvari dinamičan dramaturški luk djela.

Bistu je otkrila pijanistica Pavica Gvozdić, skladateljeva muza i najzahvalnija interpretkinja njegovih djela.

Subjektivna psihološka opera odrekla se meyerberske konstrukcije, megalomanije iskazane dekoracijom i silnim efektima, " reljefnom glazbom ", a skladateljeva elegična poruka kao da glasi " nije više vrijeme velikih priča " nego ispovijedi.

Sve, dakako, u službi dugina ozračja iznad oblaka postojana reda u Polikromnom portretu, kako francuski autori i nazivlju knjigu o Ivi Malecu, u hrvatskome prijevodu predstavljenu u sklopu zagrebačkog obilježavanja skladateljeva osamdesetog rođendana.

U drugom dijelu, kvartet je izveo 2. gudački kvartet, Intimna pisma svog patrona Leoša Janáčeka, djelo dovršeno u zadnjoj godini skladateljeva života, glazbeni izraz ljubavnih osjećaja 74 - godišnjeg maestra prema 40 godina mlađoj Kamíli Stöslovoj, koje je izvorno nosilo naslov Ljubavna pisma.

Brkanovićevo jednostavačno mladenačko djelo, zahvaljujući prošlogodišnjoj stotoj godišnjici skladateljeva rođenja, svojoj zanimljivoj strukturi i zdušnoj izvedbi, isplivalo je iz dubine zaborava kao vrijedno repertoarno djelo manjega opsega.

Skladateljeva je ideja bila dočarati snagu prevrtljive sudbine i božanskih proročanstava, pa je zamislio zborsku temu, vjerojatno po uzoru na Carmina burana Carla Orffa.

Entuzijazam kojim se u Njemačkoj već dugo priprema ovogodišnja dvjestota obljetnica rođenja Richarda Wagnera rezultirao je time da se katkada i na scene opernih kuća udaljenih manje od pedesetak kilometara na scenu postavlja skladateljeva monumentalna tetralogija Prsten Nibelunga.

Atmosfera u svim trima jednočinkama svojstvena je senzibilitetu slušatelja s početka prošlog stoljeća, ali nosi i glavne odlike skladateljeva stila kombinaciju suosjećanja i sažaljenja s heroinama koja se miješa s udarcima sadizma, a što je još važnije, glavna osobina Puccinijeva glazbeno-dramskoga stila ostaje i dalje sposobnost poistovjećivanja sa protagonistima njegovih opera i uspostava sjajne ravnoteže dramske strukture djela.

Dajući pažnju karakteristikama Verdijeva Kvarteta u e-molu, kao i poznavajući srž njegova umjetničkog stvaralaštva, izvođači su se približili izvornosti skladateljeva opusa.

Iz skladateljeva bogatog opusa namijenjenog djeci čuli smo baletnu bajku M ačak u čizmama koja je premijerno prikazana 1977. u zagrebačkom HNK-u, a novom zagrebačkom produkcijom iz 2003. u režiji i koreografiji Ljiljane Gvozdenović ravnao je Alan Bjelinski.

Zvuk grade članovi ansambla La gaia scienza na autentičnim glazbalima iz skladateljeva doba i Caineov ansambl: gitara, klavir, va vokala, dva recitatora i jedan narator.

On je zajedno s virtuozom Ratkom Vojtekom sudjelovao i u izvedbi avangardne Vinjete za basklarinet i glasovir, op. 72 iz skladateljeva sarajevskog razdoblja kada je bio pročelnik Teoretsko-pedagoškog odjela na tamošnjoj Muzičkoj akademiji.

klasika - romantizam - crossover/Za Beethovena je Caine odabrao sraz povijesno obaviještenog tumačenje na autentičnim glazbalima skladateljeva doba ansambla Concerto Köln i sebe za klavirom kao čovjeka našeg doba koji inklinira džezu.

Zato će i ortodoksni beethovenijanci posegnuti za ovim kompaktnim diskom, ne samo radi toga da čuju orkestraciju Diabelli varijacija na autentičnim glazbalima skladateljeva doba.

U odnosu na cjenjenije ranije njegove vokalno-instrumentalne simfonije, u ovom čisto instrumentalnom djelu, zahvaljujući Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji, najpoznatiji je postao lirski Adagietto, autorov nježni iskaz ljubavi prema Almi, dok preostala četiri stavka opisuju intimna i različita skladateljeva raspoloženja (od žalobne koračnice, žestoke boli, gigantske valcer-fantazije, nestvarnog Adagietta u toploj i nježnoj interpretaciji gudača i harfe do neobuzdane radosti završnog Ronda).

Dva djela iz neoklasične faze toga velikog stvaralačkog genija 20. stoljeća uprizorena u jednom zaokruženom luku na samu večer otvaranja 48. splitskog ljeta 14. srpnja uvela su Split u svijet moderne opere, a Hrvatsku u globalnu proslavu 120. obljetnice skladateljeva rođenja.

Čuli smo reprezentativna skladateljeva djela nastala na temeljima hrvatske i europske tradicije.

Nakon svojeg prvog CD-a Hrvatski klasici s djelima Milka Kelemena, Ive Maleca, Stjepana Šuleka i Brune Bjelinskog (Cantus, 2008), drugi Arlavijev CD sadrži isključivo djela Brune Bjelinskog u povodu stogodišnjice skladateljeva rođenja (1909 - 1992).

Program je bio sastavljen od odlomaka iz opera Verdija, Donizettija, Gounoda, Giordana i, najviše, Puccinija, u povodu 150. obljetnice skladateljeva rođenja.

Praizvedba Padovčeva Concertina bila je 16. travnja 2008. godine u ciklusu Četiri godišnja doba Proljeće, a prva izvedba Papandopulova Noneta u Hrvatskoj bila je 7. lipnja 2006. godine, u povodu stote obljetnice skladateljeva rođenja.

Na kraju 2011. godine u kojoj cijeli glazbeni svijet slavi 200 obljetnicu rođenja mađarskog skladateljskog velikana Ferenca Liszta, u goste na podij Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog dolazi atraktivni mađarski glasovirski duo Jeno Jando i Karoly Mocsari koji će nam predstaviti i neke manje poznate verzije skladateljeva opusa.

Beethovenova Simfonija br. 9. u d-molu, op. 125, posljednja je skladateljeva simfonija koju je stvarao gotovo deset godina.

Iz opusa solo-popijevki čuli smo posvetu sestri Zinki She, vokalizu Notturnino, op.45, Dvije pjesme na stihove Desanke Maksimović op. 30, Tri pjesme na engleske tekstove op. 52 i dva ciklusa pjesama za koje je tekstove napisala skladateljeva supruga De Elda Kunc (Pet popjevki za glas i glasovir, op. 75 i De Elda ' s Love Songs, op. 72).

Kada ljudi govore zvukovi s videozida ili skladateljeva glazba je utišana, ali ne sasvim, tek toliko da publika razgovijetno čuje članove Duginog plemena.

Među najčešćim povodima izvedbi obljetnice su rođenja i smrti, pa tako i na nosaču zvuka Kvarteta Rucner u povodu dvadesete godišnjice smrti Stjepana Šuleka možemo čuti njegov Gudački kvartet br. 3 iz ciklusa Moje djetinjstvo (1884 - 85), dok za Gudački kvartet Nikše Njirića iz priloga u CD-u nije jasno da li je nastao ili je tek izveden u povodu skladateljeva osamdesetog rođendana.