Svjedok na vjenčanju, znači, nije nikakav »jamac« sakramenta, već je osoba koja je fizički svjedočila o samome činu sklapanja ženidbe po crkvenome obredu.

Kako nerijetko nekatolički partner zahtijeva vjenčanje na način svoje vjere, morate se upoznati i s mogućnostima dobivanja, to jest davanja oprosta od propisanoga kanonskog katoličkog oblika sklapanja ženidbe Vama, kako katoličkoj stranci, i povezano s time s davanjem dozvole za vjenčanje Vas kao katoličke stranke na nekatolički način, o čemu piše spomenuti kan. 1127, koji ističe da biskupske konferencije trebaju odrediti uvjete za davanje oprosta, kako bi se on davao »ujednačeno«.

Svi su oni u vrijeme sklapanja ženidbe uglavnom vrlo teško ili nikako uočljivi, a nakon sklapanja ženidbe teško ih je dokazati, što ne znači da je to i nemoguće.

Ako je neki od spomenutih nedostataka ili zapreka ipak promakao prethodnoj provjeri te je u vrijeme sklapanja ženidbe postojao, ženidba je nevaljana pa se na toj osnovi može pokrenuti parnica za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe.

Između muške osobe i radi sklapanja ženidbe otete ili barem zadržavane ženske osobe ne može biti nikakve ženidbe, osim ako poslije ženska osoba odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto svojevoljno izabere ženidbu.

To znači da ženidba zapravo nikad nije valjano postojala, zbog nedostatka privole, zbog postojanja kakve ženidbene zapreke ili zbog bitnoga nedostatka u obliku sklapanja ženidbe.

Tako kronični alkoholizam ili kronična ovisnost o drogi može biti temelj proglašenja ženidbe nevaljanom, ako se dokaže tolika ovisnost o otrovnim sredstvima u vrijeme sklapanja ženidbe da su razum i volja bili neizlječivo oštećeni.

Oprost se daje kada postoji opravdan razlog, i samo ako je isključena mogućnost sklapanja ženidbe s vlastitim potomkom.

Nakon svršetka obreda mladenci, svjedoci i svećenik potpisuju dokument o činu sklapanja ženidbe.

Obveza tajne o kojoj je riječ u navedenom kan. 1131, br. 2, prestane za mjesnog ordinarija ako zbog čuvanja tajne zaprijeti velika sablazan ili teška povreda svetosti ženidbe, i neka to bude spomenuto strankama prije sklapanja ženidbe.

Iz tih je crkvenih propisa jasno da u ovom zadnjem slučaju tajnog sklapanja ženidbe neće biti niti crkvenih oglasa o tome da se neki zaručnički par kani vjenčati.

Na taj je način zadovoljen uvjet javne objave podataka o zaručnicima, to jest onima koji kane sklopiti sakrament ženidbe ili vjenčanja, a svi su vjernici obvezni, ako bi znali za koju smetnju prije sklapanja ženidbe, otkriti je župniku ili mjesnom ordinariju, to jest biskupu (kan. 1068).

O tome jasno govori Zakonik crkvenoga prava: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.

Riječ je o pokušaju sklapanja ženidbe s drugom osobom koja je oteta ili ju se prisiljava na ženidbu protiv njezine volje (npr. kada muškarac prijeti djevojci da će joj pobiti rodbinu, ubiti sebe i slično, ako se ne uda za njega).

Tijekom povijesti bilo je različitih promjena u samome načinu sklapanja ženidbe, ali se u svakome trenutku polazilo od činjenice da je ženidba sakrament, to jest da je sakrament ženidbe ustanovio sam Isus Krist.

Da bi se mogla sklopiti ženidba u Crkvi, i da bi ona bila valjana, tj. takva da je priznaje Crkva, potrebna su tri uvjeta: ponajprije, traži se osobna sposobnost stranaka, ženidbena privola i očitovanje privole (oblik sklapanja ženidbe).

To se naziva oblik sklapanja ženidbe.

Tako je ženidba dvoje pravoslavaca koja je sklopljena pred matičarem i dva svjedoka samo zato što nije bilo dostupnog pravoslavnog svećenika za Katoličku crkvu valjana jer se smatra izvanrednim oblikom sklapanja ženidbe, dok je ista za Pravoslavnu crkvu nevaljana jer ona ne priznaje izvanredni oblik.

Recimo, kod sklapanja ženidbe između dvoje srodnika, bilo je potrebno dobiti oprost za takvu ženidbu od Nadbiskupskoga duhovnog stola, a uz molbu za dobivanje oprosta trebalo je sastaviti rodoslovlje dvoje mladenaca da se zorno vidi u kakvom su srodstvu.

Litanije su se u njegovoj biskupiji molile kod samog obreda sklapanja ženidbe.

Crkva propisuje redoviti i izvanredni oblik sklapanja ženidbe.

Nevaljana je i svaka ona ženidba koja je sklopljena nakon što je zaručnica oteta ili prisilno zadržane u svrhu sklapanja ženidbe, osim ako se poslije ženi fizički rastavljenoj od otmičara i smještenoj na sigurno i slobodno mjesto zajamči zaista posve slobodni izbor udaje s tom osobom.

Tu može biti više elemenata nevaljanosti: čovjek je mogao npr. tajiti ženi tešku bolest i žena ulazi u brak u zabludi; može se tajiti neka veza s drugim partnerom koja je postojala u trenutku sklapanja ženidbe; može postojati mogućnost da neki od partnera nije ušao u brak sa pravim motivima i željom da ga zaista živi, itd.

3 Ako je stranka u vrijeme sklapanja ženidbe općenito smatrana kao krštena ili je njezino krštenje bilo dvojbeno, treba da se, prema odredbi kan. 1060, pretpostavi valjanost ženidbe dok se sigurno ne dokaže da je jedna stranka krštena, a druga nekrštena.

1. Tko radi sklapanja ženidbe s određenom osobom ubije njezina ili svoga ženidbenog druga, nevaljano pokušava sklopiti tu ženidbu.

Zato kanon 1065, par. 1, izričito donosi: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike teškoće«, dok u par. 2 piše: »Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da prime sakramente pokore i presvete euharistije.

Nevaljanost utvrđuje crkveni sud na temelju činjenica iz trenutka sklapanja ženidbe.

Preporučuje se njegovo pohađanje godinu dana prije sklapanja ženidbe.

Zato Crkva i preko Zakonika kanonskoga prava svećenike potiče da nastoje odvraćati mlade od sklapanja ženidbe prije dobi u kojoj se prema ustaljenim krajevnim običajima običava sklapati ženidba (ZKP, kan. 1072).

No, prije samoga sklapanja ženidbe ili braka »pastiri duša« - svećenici i ostali - dužni su brinuti se oko toga da se zaručnici svojom osobnom pripravom za sklapanje ženidbe priprave za svetost i dužnosti svojega novog staleža.