Godina je 1976. ili 1977. (ili tu negdje, dragi moj nenapisani dnevniče), svejedno, posljednji su dani i noći sparnoga srpnja (tadašnji festivali su imali točan termin, od 26. srpnja do 2. kolovoza) prije projekcije prvoga filma, sva su svjetla i reflektori u i na amfiteatru pod punim naponom, prepuna Arena je posve osvijetljena, posljednji gledatelji s ulaznicama žurno traže mjesta, oni bez ulaznica preskaču visoku zašiljenu arensku ogradu a brojni redari jure za pokojim odbjeglim ljubiteljem filma (nije bilo lako im uteći), odjednom iza platna, lijevo od službena ulaza, ukaže se u punom trku prema slobodnome prostoru mlada djevojka duge smeđe kose u gaćicama, samo u gaćicama (grudnjaci nisu bili popularni), lelujavih bujnih grudi (četvorka ili petica) a za njom dva redara, juri mlada ljepotica u bijelim uskim malim gaćicama bez grudnjaka otvorenim prostorom prema stepeništu ne bi li nestala u prolazu između partera i predstepenišnih loža, među gledateljima, redari zbunjeno posustaju, zastajkuju, posramljeno se okreću gledajući u tlo i odlaze, a prepuna Arena plješće, zdušno i dugo plješće (napose uvijek tada u prvim redovima prisutni bijelo uniformirani mornari) uspjehu utekle nage djevojke sklonjene i skrivene u mnoštvu.