Kako da znam Kad sklopim oči da si sam, I kako da želim te Kad vjere nemam za tebe.

Onda sklopim oči i spremim se za vrtlog pahuljica, kao u slavnim ratovima snježnih grudvi, ali umjesto nježne mećave, odnekud se podigne pepeo i tako pada, kao što je upisano na onoj fotki koja postoji na javi, a na kojoj od snježne kuće nije ostalo ni zgarište ni ožiljak.

Sutra ću mu reći da, mislim sa osmehom, pre nego što sklopim oči na njegovom ramenu.

A kad nemam priliku zaplesati, samo sklopim oči i nađem se na nekom mjestu sa svojim plesnim tenisicama, uz glazbu. sve to stvaram u glavi i vizualiziram iza zatvorenih kapaka.

Čim sklopim oči i pokušam da posmatram ljutnju, odmah mi pred oči iskrsne objekat moje ljutnje neka osoba ili događaj što me čini još ljućim.

A zadnja dva dana prije spavanja ili svaki put kad malo sklopim oči mi moje, vidim igru.

A bakina želja uvijek uz suze eh da mi je još jedanput sve vas skupit oko sebe i vidjet dok ne umrem što mi vrijedi što ćete svi biti tu kad jednom sklopim oči

I kada zauvijek sklopim oči, molim te, ti svoje otvori i pusti mi... mojih šest minuta... i ništa drugo neće biti važno.

... život moj i život tvoj bila su dva nepovezana svijeta.. nisu živjeli u vremenima koja su nas spajala.. godine su bile medju nama..... i želim mu posvetiti dio svojeg kutka jer je nekad činio dio moga srca.... bila sam djevojčica, a ti već dečko.. u mojim očima bio si velik.. bio si nešto posebno i tvoj lik uvijek će živjeti u tim uspomenama.. rijetki trenuci koji su nas na tren spojili počivat će u mome srcu.. dugo se nismo vidjeli, sve što smo ikada progovorili može se skupiti u par rečenica, ali to ne znači da te se ne sjećam.. mnogi su ulazili poslije tebe u moj život i mnogi ostavljali dubok trag, dok je uspomena na tebe blijedila.. djevojka sam postala ja, a čovjek si postao ti.. i ti slučajni rijetki susreti budili su u meni spomen na tebe.. i kada sma te zadnji put vidjela, eh da sam tada znala.. susrela sam te medju gomilom, i da li si me primjetio.. i na tren naše oči stopile su se u pogled.. i nisam te pozdravila, ni sama ne znam zašto.. možda mi to tada nije donosilo nikakav značaj..... kad sam u novinama ugledala tvoju sliku nešto se slomilo u meni.. iako je sve to bilo davno. tvoj lik postojao je u mojim djetinjim sanjima.. i spoznaja da te neću više nikad slučajno vidjeti budi u meni neku tugu.... nikada neću zaboraviti tvoj lik dok si zauzimao macho pozu, u svojim kratkim odrezanim trapericama, i tvoja siva bicikla.... neke uspomene nikad ne blijede, neka vremena nikad ne umiru.. i očuvat ću uspomenu na tebe.. i molit ću se da pronadješ svoj mir i svoju sreću tamo gore u nebesima kad ju nisi moga pronaći ovdje.... i mnogo pitanja mi se vrte po glavi.. zašto.. zašto.. zašto.. da li te je boljelo i da li si sretan tamo gdje sad tvoja duša sanja.. sklopim oči i spustih suzu u spomen na tebe andjele.... snivaj, snivaj, snivaj...

Nema te tu.. bar ne tjelesno Dlan odzvanja šutnjom Ne priča... a ja volim priče dlanova Moj priča tvome a tvoj mome tijelu Sretnu se tako dlana dva Isprepletu se prsti Baš kao i tijela Večeras je drugačije Nisi tu... a ja te ipak Dlanom milujem Poljubac na usnama ostavljam Mislima te ljubim... znam i ti mene Sklopim oči i vidim tvoj zaljubljen pogled A dlan šutnjom priča Onu priču od sinoć I nikada nisu prazni dlanovi naši Večeras te grlim čežnjom plavom A sutra će opet dlan ljubiti dlan

On uzima neku kutiju i kaže mi da sklopim oči.

Pokrijem se do brade, ugasim svjetlo, sklopim oči, i prvo razmislim koju od omiljenih desetak maštarija ću odabrati da me uspava.

U načelu, imala sam podršku šire obitelji, ali u praksi mislim da nisu mogli ni zamisliti što je sve u mojoj glavi i koja je tu odgovornost svakodnevno u mislima prije nego navečer sklopim oči, te kolika je višeslojnost kreativnih i poslovnih vizija koje su me opsjedale i dan-danas opsjedaju.

Ležim u sijeni hrašča, pijem hladnu vodu iz česme Pod penđerom mi snaše, sviraju tamburaši Di se uprežu čilaši, znaju me svi salaši Di gori ona lampa, di onaj đeram škripi Tu će mi duša skončat, tu su mi dani lipi Di grad mi je kirvaj, selo, prelo i rakije vrelo Di živim ko bećar, pa me znade svako selo Tu sunce polje kupa, tu mi je jedini dom Tu kosti mojih predaka, sanjaju slatkim snom Ne mogu to opisat, ne bi drugdje znao disat Od tuge bih umro, da ne mogu žito mirisat Da ne vidim svog šora, ili svog sokaka Prije nego sklopim oči, još jednom prije mraka Tu me napravio ćaća, tu me mater slova učila, ako budem morao otić, tu ću se vratit ja Di je moja njiva, moja šljiva, moga konja grvia, Moja krv živa, di rijeka Bosut pliva Di pale svijeće za heroje, što su ginuli za boje.

A i sama si rekla: POSLAO TE DA TE TJEŠIM ove riječi odzvanjaju svako večer prije nego sklopim oči, te riječi čujem kada se sve oko mene smiri, kada nastane muk i tišina, kada čujem samo vjetar u daljini, kada me umor svlada prije, samo trenutak prije nego mi se oči sklope i utonu u san, u san u kojemu vide lik tvoj.

nakon Božića, romantike, svijećica, poklona i bora poželim malo ludovanja lak si maleni, lako te nagovorim na sve. prije nego dođeš k meni, kupi vina i kole. znaš i sam šta slijedi. ma ne, ne želim te napiti, nisam ja taj tip cure. ja samo želim malo ići van, proveseliti se, izludirati se, plesati. znam da voliš kako plešem, kako ti okrenem leđa i izludim se svojim pokretima, potpuno nesvjesna, potpuno predana glazbi, ritmovima našeg DJ-a. krećemo usred noći, posrčući, smijući se prema starom OTV-u, već na pola puta od moje kuće čujemo kako bubnjaju basevi, požurimo malo i za treptaj oka, već smo unutra. lik s ulaza već nas zna, pusti nas za jednu kartu unutra, DJ vlada, ekipa se opustila, pleše se pije se, konzumira se zabranjeno. no briga nas, ja te već tjeram da ideš za šank, naruči nam nešto da nas pokrene, da nam se žile od ove hladnoće vani odlede. i opet, u jednom dahu, već si iza mene, za bokove me držiš, ti popio si svoje. nađemo neko mjesto samo za nas i bacamo stvari, sada počinje prava stvar. laseri paraju zrak, ne vidim nikoga, neki me pozdravljaju kao da me poznaju, a mene nije briga. plešem okrenuta od tebe, ti malo sjediš i gledaš me, kada bas se zaoštri osjetim tvoje ruke na sebi, upravljaš mojim pokretima, ljubiš me po vratu omamljen od mješavine zvukova i pića. a ja samo sklopim oči i prepustim se, neka ritam me ponese. ekipica tvoja nam je stigla, pozdravljaju nas svi. dođeš pokraj mene, plešeš, prepustiš se, nema ti ravnoga ovdje, trebe te snimaju, tebe briga, donosim ti piće, a ti jednim pokretom zarobiš moje tijelo i ljubiš me do besvjesti, grizeš me za usnu, na mom struku tragovi tvoga stiska. i briga me, volim kad prepustiš se, kad obilježiš me, kad pokažeš da sam tvoja, kad me ne daš nikome. ajmo van maleni, poludi za mene, prepusti se, opusti se, mogu te ja i divljeg podnijeti. trebam to ljubavi, kao i malo nježnosti, trebam se i izludirati. ugrizi me, vratit ću ti istom mjerom, zagrli me jače i obećajem ti, izludjet ću te, baš onako kako voliš.

Da se probudiš svako jutro kad i ja i zaspiš navečer prije nego sklopim oči da te se na tren oslobodim.

Dobro sam zapamtio njegove izraze lica, svjetlo koje je padalo po njemu, prizvuka u njegovu glasu, i kad sklopim oči kao da mogu osjetiti njegovo tadašnje prisustvo.

Nastupaju tek kad sklopim oči, kad utonem u dubinu, zaronim u more snova.

- Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam i često molim u ponoćne sate o Bože čuvaj moju rodnu grudu o Bože čuvaj sve moje Hrvate.

Kad god sklopim oči... sanjam samo zlo... i pakao... i nemir o kojem nemam s kim da pričam.

Kad sklopim oči vidim polagano prepuštanje i ne znam što je gore, a što dolje.

Sklopim oči, ponovo ih otvorim i odjednom je sutra: D.

Sklopim oči..... i ponovo krenem zaspati....... i kad sam ponovno počela tonuti u san nakon petnaestak minuta..... ponovo isti sablasni brzi glas: Jaassna.

i tek tako razmišljam da nisu sve rječi bile istina. nisam srela nikoga od njegovih već danima. iako, mogla sam. zemljopisno se moglo posložiti. kad smo krenuli u pčelinjak, imala sam " onaj osjećaj ". da, obično se tako osjećam kad ne sklopim oči noć prije. nisam previše marila. u glavi još refren. a onda. na klupici u parkiću sjedio je on. njegov najbolji frend. da, ni ovaj puta moj osjećaj nije bio u krivu. samo smo si mahnuli. ali nešto me presjeklo. ne, nije to više samo ona tuga za Njim. to je tuga za ljudima koje smo skupa znali a s kojima možda nikada više neću provesti ni jedan sat. možda se previše vežem za društva i za ljude. po povratku nazad više ga nije bilo. moji su išli u kniižnicu. našalila sam se: " nije dosta da ga sretnem. moram ga sresti nekoliko puta. " naravno. srela sam ga. i još jednom kasnije. sada ova pjesma ima još iskrenije značenje... (off topic: i sad nemogu vjerovati da na radiu svira Ovo mi je škola) nekada je preopasno željeti, a uputno živjeti po instinktu.

sklopim oči u očekivanju dodira pa ga ne dočekam, okrenem glavu preko ramena shvatim da te ipak nema.. samo ova maglica čežnje skupljena u grudima koja se obavija oko mene poput zmije koja nudi lažna obećanja.

... tko o čemu, ja o međuljudskim odnosima. zapravo o ne-odnosima. zanimljivo, zar ne? ljudi su divni i recimo da ih uglavnom jako volim. ne pojedince, neć onako generalno gledajući, sve ih volim. poput kakvog histeričnog altruiste, samo što ne hodam okolo i ne ljubim ih i grlim sve redom. još mi samo to fali. drag mi je ljudski rod ali još su mi draži pojedinci i pojedinke... pojedinci, znači. oni pojedinci koji su mi priuštili mnoge besane noći; njih dijelim na dvije skupine: prve su one noći koje sam provela sa užitkom dok sam poput mistress of the dark šetala u outfitu po parkićima i raznim opskurnim lokalitetima, a druge noći su... one, kada nisam mogla oka sklopiti bez obzira na umor jer su mi se druge misli vrzmale po glavi. vjerojatno bi se u arhivi ovog bloga mogao naći pokoji post pisan u gluho doba noći, u doba kada su samo rijetki budni. ne mislim na naše antipode, već na nas, ovdje, right here. pojedinke su mi jako drage. nije nikakva tajna da ja volim i žene. volim njihovu glatku i nježnu kožu, meke usne i sklonost ka minucioznim praćenjem detalja. no ja jednostavno obožavam ženski um. više mi se sviđa od muškog. kako rekoh, detalji.. devil is in details, ain ' t it?... draga mi osoba ženskog spola spomenula mi je vosak i tim činom mi ubacila bubicu u uho. sada samo o tome razmišljam. vizualni sam tip i na tren sklopim oči, a onda scenarij krene... no... to je već u domeni priča, a ta priča će ostati neispričana, barem za sada... no vosak po dlanu, podlaktici, nadlaktici... čak i mali ožiljak na njoj... nostalgija? euforija? da, sve u jednom....

Svake noći, kada sklopim oči, utonem u neki drugi svijet, čarobni svijet.

Ti moja ljubav jesi neuhvatljiva i meka, kad sklopim oči u san ćeš mi doći, znam.

Dovučem se do trajekta, prebacim na drugu obalu, odvezem do ulaza u Hamburg, parkiram sa strane ceste, pa se konačno zavalim u prtljažnik i sklopim oči.