Kad me profesori ne vide, a to je vrlo rijetko jer, moram sjedit u drugoj klupi u sredinu, zaklopim oči i pajkim sve dok ih ne čujem da se vraćaju naprijed.

- A ni ja - osjetivši dodir njezinih usana - ne uzdržah da ne zaklopim oči pred svjetlom velike, svemoguće tajne koje se taj trenutak dotakoh. - - -

Želim osjećati ono vrtloženje svoga jastva kad zaklopim oči, a glazba me usisava kroz crne rupe svemira i tijelo mi se smije i smije i smije, dok promatra svijest koja juriša na sunce, kao što juriša kad čuje Franz Ferdinanda.

Zaklopim oči Samo da pokušam i vidim tvoj osmjeh još jednom Ali već je puno vremena prošlo sve što sada još mogu je plakati Zar ne možemo naći malo ljubavi da to odvede Jer bol je sve jača svakim danom

Obožavam miris cvjeća u svom domu jer me to opušta i imam osjećaj kao da ležim na livadi prepunoj cvjeća Opuštam se na taj naćin da ugasim svijetla i upalim svijeću koja miriše na cvjeće, a ja zaklopim oči i zamišljam da sam na livadi prepunoj cvjeća

No u zadnjih pola godine što me zabrinulo je da su mi se počeli pojavljivati kratkotrajni bljeskovi i to vrlo rijetko i obično kada sam jače umoran, pa se znalo desiti da kada zaklopim oči kao da mi na tren netko zabljesne baterijom ili sam znao vidjeti periferno otvorenim očima kao svjetleću točkicu da zabljesne ili doslovno proleti kraj mene (otprilike jednom ili dvaput tjedno doživim nešto takvo i traje čak manje od sekunde).

bezveze se kompleksiraš: ne zna: ugledaj se na mene, ja se držim onoga kaj mi je zacoprano na grah. bar onda kad zaklopim oči pred špiglom: D

Ali kad zaklopim oči, ah kumo draga, voljko mi je i milo kao da me ziblju anđeli božji, mirno mi protječe žilama topla krvca - mirno, lako lagacko kuca srce, a kroz drijem smiješi mi se lice -«

Zaklopim oči i odlučim ne razmišljati o ničemu, samo slušati noć i tišinu.. i sjetim se mačke.. mislim si di je, šta je.. šta će jesti, gdje će spavati, šta će piti..

A onda osluhnem dječji smijeh i zaklopim oči... baš zbog toga se predomislim

I tako zaklopim oči, tek me svlada san, kad zaškaklji grlo i kašljem da moram ustati... itd. itd. itd.

Kada molim, pokušati ću u mislima šutjeti, jer kada zaklopim oči toliko mi stvari poput iskri pred očima zasvijetli, pokušati ću ih ugasiti, pokušati ću u njih puhnuti i sve ih ugasiti, a kada nestanu, u toj tišini ću se svim srcem moliti.

Zaklopim oči razmišljam o testu, misla sam da neću položiti nikako, pogotovo ne nakon ovakvog dana.

Danas ujutro bila sam pospana i prehlađena kod javnog bilježnika zbog potpisivanja Ugovora o najmu gradskog stana, to se ponavlja svake tri godine i tako će biti dok ne zaklopim oči zauvijek najvjerojatnije.

Zaklopim oči, a zatim ih otvorim.

Opet zaklopim oči ne bih li izbrisao sliku.

Zaklopim oči i zamišljeno utonem u san ogrnut plaštem sretne boje.

Snažne i neobične, njezine pjesničke slike začete su u ovom škrtom i suhom podneblju snažnih mirisa, kojih se prisjetim svaki put kad zaklopim oči...

čekala sam u kutu da me prozovu, moji koraci su meki, stopala utonula u pod magnetom povezana s tisućama stabala, širim ruke: obuhvatiti želim: kad hodam, okrznem tuđe ruke mrak je ono što nas povezuje i hod prema svjetlu, trepavice razmazane, usisavam svo očekivanje koje nadmašuje bubnjanje srca: kažem si: nemoj misliti da si drugačija, da si bolja jer dobit ćeš buket, gram osmijeha, poklon, pažljivo zamotan i dvoranu koja plješće: nemoj misliti: takva je procedura kad zaklopim oči i uronim u žednu gomilu koja grize nokte ja sam sjajno spojena sa svojim super-egom i ništa ne može nadmašiti osjećaj trenutne izoliranosti

Da ti mogu šapnuti kad zaklopim oči..

Čak i kad je nebo tmurno i nema zvijezda, zaklopim oči i tražim našu zvijezdu s Princom...

Zatim stavim tu čarobnu smeđu kockicu u usta i zaklopim oči, a okus se počne širiti mojim tijelom.

Kada krenu stihovi, a ja zaklopim oči, da me netko pita gdje sam-odgovorila bi: sa bakom i mlađim bratom u Humu na Sutli, kod bakine sestre, imam 11 godina, zrak je težak, po ustajalosti, mene steže oko srca.... Nažalost, nemam cijeli tekst, meni je u sjećanju: " Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom, moje sunce, moje nebo "... " Novi dan se bude, kao sreća osvaja, ti si tu, sa nama.. " (annika 17.09.2007., 08:04:16)

Od trenutka kada mi je moja pokojna baka u snu, sva blješteća u svjetlosti dala poruku čuvaj majku i budi joj dobar - od tada ja ne sumnjam, a kada se nađem na groblju, na grobu svojih najmilijih, ja zaklopim oči i šaljem im misli.

Ne, ja nemam više snage da te dozivam, da te čekam, imam snage samo da te volim i voljet ću te do trena dok zauvijek ne zaklopim oči.

Zaklopim oči pa ih otvorim, misleći kako će mi se u mraku netko ukazati.

Iako sam umoran, moja bolest mi ne dozvoljava da s zaklopim oči i odmorim ono što boluje od raka..

Kako je jadan taj osjećaj samoće... tako je prazan, hladan, iscrpljujuć... misli mi svakim danom sve više lutaju... sanjam... sanjam nešto neostvarivo... tako je barem u mojoj glavi... ali zašto da živim u snovima ako ih mogu ostvariti... ali to je tako uzaludno... da, mogu... ali ja nemam snage, toliko puta su mi prošli kroz glavu no ja i dalje stojim na mijestu... u meni je problem... znam... ali ponestaje mi hrabrosti... kad zatvorim ovu bilježnicu ispunjenu lijepim riječima.. ja se izgubim... kao moji snovi kada se upali svijetlo... ti silni pokušaji da nađem nekog tko će mi ispuniti tu prazninu postali su tako iscrpljujući... tako teški.... pa se zapitam zašto se truditi? i čekati... možda ni doći neće...? ta bol postala tako stalna da više i ne boli... samo guši, guši i tu zadnju nadu što je ostala........ pričica br. 2.. xD.. 20:50 - Komentiraj (41) Print - On/Off 25.07.2008. POŽELIM... poželim da zaklopim oči... da se prisjetim kako je bilo, kako je izgledalo kakav je bio osjećaj... no na tren se izgubim... zašto?.. ma.. bilo je to tako davno... imala sam priliku poželjeti, vidjeti, osijetiti, dotaknuti biti sretna... no nisam... nisam se na vrijeme probudila... svaki taj osjećaj prolazio je kroz mene... željela sam to, no jednostvano izgubila sam se, nisam bila još spremna... to je bilo kao da se pakirate na neki put... pripremate se psihički, fizički i napokon sve spremite i krenete što brže do kolodvora i tamo vam kažu da je vaš vlak već prošao... uhvati vas tuga, očaj, rastresenost, požuda, mržnja, strah.... ali osjećaji nastali ničijom krivicom VI ste si za to krivi... DA,,, samo VI... uzmete one teške kofere koje ste toliko dugo pripremali... spremali i odete kući... tek tada shvatite koliko bi bili sretni da ste otišli na taj put... ali samo da ste došli u određeno vrijeme na određenu stanicu... a sada tugujte i čekajte da vam se otvori srce za kojim se vrijedi požurijeti... i sad sam shvatila... da naša priča još nije dovršena... - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - evo.. odlučila sam da stavljam na blog neke svoje pričice koje sastavljam u svoju bilježnicu... nebudem stavila sve naravno... neke nisu za javnost hehe... xD... ali... neke ću pisati baš za blog... tak da imate kaj čitati... pa evo nisam se dugo javljala... kod mene je sve solidno... živi se x)... i tak... ajde budite mi pozdravljeni... grlite se, ljubite se... (...........) se... x)... volite se.... zabavljajte se... i čujemo se za koj dan... dok bum objavila svoju drugu pričicu... hihi... pusa... 17:09 - Komentiraj (3) Print - On/Off 12.07.2008. Svašta i ništa Kao što se iz samog naslova da zaključit ovaj post bude neka izrečena glupostt... ali ipak nešto novog tak da dok dojdete na moj blog zaglenete neke novooog... hihi HMM... i da mala napomena S ovim postom... (bit ću kratka)....

Umorna od sebe i drugih želim da zaklopim oči.

Sjedim u kutu mračne sobe i zaklopim oči...